Osim što je bio iznimno inteligentan, za narodnog heroja Mehdina Senada Hodžića njegovi saborci kažu da je odlično komunicirao u situacijama kada je trebalo dizati moral slabo naoružanih vojnika, koje je predvodio obično pod parolom:´Ne plašite se, ne ubija svaka. Juriš u napad!. Bio je hrabar, odlučan i izdržljiv, a poginuo je na današnji dan 1992. godine, u selu Zaseok, u Sapni.

Opisujući stanje iz aprila i maja 1992. godine, Šemsudin Muminović, komandant 206. viteške brigade ističe da je cilj neprijatelja bio da po svaku cijenu odsiječe Sapnu i okolna sela od Kalesije i Tuzle, čime bi ovaj teritorij doživio sudbinu koja je kasnije zadesila Srebrenicu i Kamenicu.

˝Ne možemo nikada zaboraviti šta se dešavalo početkom maja 1992. godine na ovom području, naročito nakon pada Zvornika i herojske borbe na Kuli Gradu. Imali smo sreću da su ovdje stigla dva narodna heroja kapetan Mehdin i kapetan Hajrudin Mešić, koji su pomogli organizaciji odbrane. Kapetan Mehdin Hodžić došao je na ovo područje 26. aprila, tačno sa padom Kule Grada, a da bi se izvukli svi naši borci sa Kule Grada, izvršen je napad na Ćirilovo Brdo. Ovo je naše područje bilo palo 5. maja pa smo oslobodili kompletnu teritoriju općine Sapna uz pomoć dobrovoljaca. Bez sredstava veze ipak smo se uspjeli sinhronizovati. Poslali smo jednu jedinicu i iz našeg područja Vitinice koja je bila pored voda iz Mahmutovića, pored Goduške jedinice, mještana Zaseoka i Nezuka.

Napad koji je 10.maja uslijedio bio je silovit i iz dijela tenkovske brigade, a tu je jedinicu tenkova koja je napadala na područje Zaseoka i gdje je i poginuo naš heroj odbrabmeno-oslobodilačkog rata, predvodio osuđeni ratni zločinac Dragan Obrenović, načelnik štaba kasnije Zvorničke brigade. Napad je uslijedio s ciljem presijecanja kompletne teritorije općine Sapna i izlaska u Jajiće, a to je raskrsnica kada se dolazi u Sapnu i najveće brdo, koje je dominiralo. Oni su se spojili sa zoljama i presjekli su cjelokupnu teritoriju. Pošto se tada i Teočak nalazio u okruženju i ovo bi se područje našlo u veoma teškom položaju, slično kao što se kasnije dešavalo u Srebrenici i Kamenici. Borba koja je uslijedila trajala je cijeli dan. Naročito su se isticala dejstva samohotki 57 mm / 2 i u toj borbi zarobljena je jedna samohotka i jedan tenk T 55. To su prva dva oklopna vozila koje je zarobila Armija RBiH˝, kazuje Muminović o jednoj od prvih pobjeda Armije RBiH.

Heroja Hodžića je, navodi naš sagovornik, posebno krasilo to što je bio sportista i pripadnik Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova u Hrvatskoj. Krajem 1991. godine napustio je Hrvatsku i vratio se u Tuzlu, gdje se, predosjećajući šta slijedi, priključio Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine i radio je na osposobljavanju budućih vojnika. Mehdin Hodžić je kao dobio kodni nadimak Kapetan Senad, a zvali su ga i Crni Labud.

˝Bio je rođeni Tuzlak. Rođen je 15. oktobra 1957. godine u Šićkom Brodu. Poticao je iz izuzetno dobre porodice. Imao sam priliku upoznati i njegove roditelje, oca Selmu i majku Huriju, kao i njegovu sestru. Nije bio oženjen. Krasila ga je odlučnost. U policiji je naučio dosta toga. Nalazio se u Specijalnim jedinicama u Splitu. Aktivno je učestvovao u odbrani Republike Hrvatske od agresije Jugoslovenske narodne armije i s tim iskustvom koje je donio, bio nam je dragocijen. Odlučnost je bila njegova vrlina, a to je bila i nesretna okolnost u vezi s njegovom pogibijom, jer je potrčao u želji da se zarobe dva neprijateljska vojnika˝, navodi Muminović.

Ibrahim Dropić iz jedinice Crni labudovi bio je saborac Mehdina Hodžića od prvog dana, od 26. aprila 1992. godine. O rahmetli Kapetanu kaže da je bio vojni strateg, koji je uvijek išao na čelu. Stalno je, navodi Dropić, govorio:˝Ne plašite se. Ne ubija svaka. Moramo biti hrabri i staloženi, moramo osloboditi našu Bosnu i Hercegovinu. U strahu čovjek i griješi, a vi morate braniti svoje selo. Juriš!˝. Bio je, navodi Dropić, čovjek koji je mirno vladao situacijom i kojem su ljudi vjerovali. Njegovim dolaskom na područje Sapne, kod lokalnog se stanovništva probudila nada da se mogu oduprijeti nadmoćnom neprijatelju i da neće, poput većine stanovnika Bijeljine i Zvornika, nakon predaje biti zarobljeni, odvedeni u logore ili pobijeni.

˝Nevjerovatna emocija i elan ka Podrinju vodili su našeg Kapetana. Želio je da se što prije oslobodi ova općina, da se što prije dođe do Drine i da se nastavi sa oslobađanjem Bosne i Hercegovine. Desetog maja 1992. godine počela je ofanziva širih razmjera od strane agresora na prostore općine Sapna, sa težištem na selo Zaseok. U 7:30 sati došao je kurir u komandu i rekao da počinje napad za Zaseok. Kapetan Senad izdao je naređenje da se zauzme položaj, ali da niko ne smije ispaliti metak dok on ne da znak. Kada se tenk pomolio, četnici iz komandnog vozila putem megafona su govorili:´Komšije Zaseočani, opkoljeni ste sa svih strana. Predajite se!.

U tom momentu me pitao suborac šta da radimo, okruženi smo. Napadnuti su Nezuk, Zaseok, Dugi Dio, Vrla Strana, Donji Zaseok, Kobilići, Kraljevići. Rekao sam mu da pokuša tromblonom. On je kumulativnim tromblonom pogodio komandno vozilo i tada su prestali pozivi civilima da se predaju. Istog momenta, drugi je saborac osom pogodio samohotku. U tom je trenutku Kapetan rafalno zapucao i povikao:´Juriš!´. Trčali smo prema tenku, gdje smo se susreli sa neprijateljem prsa u prsa˝, prisjeća se Dropić krvave borbe, u kojoj je neprijatelj bio deset puta brojniji.

Agresori, navodi Dropić, nisu pružali otpor, niti su se sukobili s Hodžićevom jedinicom, nego su počeli bježati, bacajući naoružanje i municiju, a pucali su oni koji su se prilikom bijega sakrili, kao i oni koji su se nalazili u drugim tenkovima. Na izlazu iz Zaseoka, hitac je pogodio kapetana Senada u grudni koš.

˝Suborac je povikao:´Pogide Kapetan!´Strčao sam s jednog brda. Našao sam ga kako leži pored puta. Provjeravao sam da li diše. Nije davao znake života. Na licu mjesta je bio mrtav. U kiši metaka i granata, nismo ga mogli ni iznijeti kako treba, nego smo ga puzajući dovukli do prve kuće, s koje smo skinuli vrata i na njima smo ga odnijeli u selo. Ondje smo ga ostavili, a mi smo nastavili daljnje aktivnosti za oslobađanje Zaseoka. U noćnim satima smo ga ukopali˝, priča Dropić, dodajući da ga i samo sjećanje na ovaj datum, i poslije trideset godina, veoma potresa i uznemiruje.

Hajrudin Karabegović iz Križevića, sa područja općine Zvornik, jedan je od petorice ljudi koji su dobro poznavali ove terene, zbog čega ih je Kapetan Hajro u aprilu iz Križevića povukao u Sapnu i Nezuk. I on se prisjetio dana kada je Bosna i Hercegovina ostala bez jednog od svojih najvećih sinova. ˝Kada se to desilo, bio sam u Salihovićima, na pravcu od Petkovaca. Kapetan nas je tu rasporedio. Kada smo čuli da je on poginuo, bilo nam je veoma žao, ali smo nastavili slijediti upute koje nam je dao za života - borili smo se."

Karabegović Kapetana Senada opisuje kao pozitivnog i inteligentnog čovjeka, koji je u svemu što je radio davao svoj maksimum.˝Bio je pozitivan čovjek, i on i Hajro Mešić. Malo je ljudi poput Senada. Kamo sreće da smo imali još kojeg u našoj Bosni i Hercegovini. I kasnije sam imao priliku biti sa generalima i profesionalnim vojnicima, družili smo se, ali niko nije bio kao Kapetan Senad. On je imao i dušu i strategiju˝, zaključuje Karabegović.

I Adil Omerović zvani Daidža, ratni načelnik Štaba 272. muslimanske zvorničke lahke brigade o heroju navodi da je čovjek koji se rađa jednom u stotinu-dvije stotine godina.

˝To je čovjek koji je uz Kapetana Hajru stao pred četvrtu vojnu silu u Evropi, sa golorukim narodom ovdje na Drini. Bilo mi je drago biti s tim ljudima. Tog jutra, kada smo se trebali pripremati za izviđanje u selu Vitinica, započeo je tenkovski napad agresora i zagonetka je kako su oni uopće prišli sa tenkovskim jedinicama neopaženo. Tenkovi su morali doći petnaest-dvadeset dana ranije, a izviđači i straže bi morale uočiti te pokrete. Tog 10. maja 1992. godine nisam bio ovdje s njima u borbi, nego sam bio u selu Drugi Dio na izvlačenju voda Prve teočanske brigade, koji je odnio našu dvojicu poginulih, da ih ukopaju u selu Križevići. Dobili smo zadatak da pola moje jedinice ostane u Zaseoku, a nas pola je otišlo da izvučemo ljude iz Križevića."

Omerović o Kapetanu Senadu kaže da je bio osoba za poželjeti, čovjek koji je davao savjete koji su mnogima kasnije itekako značili.

˝Bio je uvijek nasmijan i hrabar. Bio je čovjek koji se bavio sportom, pravi sportista i nije osjećao umor. Prije na dan smo imali borbu, kada smo zauzeli selo Baljkovicu, a na njemu niste mogli primijetiti da je bio u borbi. Nije znao za strah. Ja, koji sam prošao rat i frontove Drugog korpusa uz duž i poprijeko, mogu reći da je bio čovjek koji nije trčao u pozadinu. Nije htio ostati iza svog vojnika. Bio je na prvoj borbenoj liniji sa dobrovoljcima. Za njegov gubitak nismo ni znali do uvečer, do 22 sata. Već sam rekao da smo krenuli ka Križevićima i u jednoj smo rijeci slučajno susreli veću grupu, od oko tri stotine, civila. Ljudi su bili isprepadani. Među njima je bilo i ranjenih koje smo previjali koliko smo mogli. Zatim su naišli tenkovi. Imali smo jedan snajper i kada smo pogodili čovjeka na PAM-u, tenkovi su mislili da su došle jedinice za ispomoć i počeli su se povlačiti. Tako se iz Nezuka izvukla kolona od pet-šest tenkova, a mi smo se tek navečer oko 22 sata spojili sa svojom jedinicom koja je bila sa Kapetanom Senadom i tada su nam rekli da je poginuo. Rekli su nam da ga je, iako su došli do kraja sela, želja povukla da ide još dalje, a tu je pogođen˝, priča Omerović.

Omerović ističe da je nakon smrti Kapetana Senada uslijedila velika žalost među saborcima.

˝Kako i kuda dalje. Svi smo mi iznikli iz naroda, kao i on sam, ali on je imao prethodno ratno iskustvo i dosta znanja o policiji i vojsci. Kako ćemo se bez njega oduprijeti kada deset-petnaest tenkova udara na jedno selo? Mislili smo da je sve bilo uzalud i da je gotovo. Ali, morali smo dalje nastaviti sa borbama. Od tada nismo nešto puno ni proširili teritorij. Ove jedinice su odavdje išle na sva ratišta od Brčkog, Gradačca, Banovića i Živinica, a najveći smo uspjeh ostvarili zauzimajući rejon Lisače na Majevici. Odbili smo dvije ofanzive Čekić i nakovanj i Seminar i jedna od najuspješnijih ofanziva koju je u ljeto 1995. godine naša brigada izvršila na svoju ruku, a to je kada smo od treći put uspjeli da se probijemo za izvlačenje pripadnika 28. divizije Srebrenica˝, podsjetio je Omerović.

Jedinica u kojoj se borio Mehdin Hodžić, u znak sjećanja na ovog hrabrog ratnika, poslije njegove pogibije je nazvana Crni labudovi. Mali je broj preživjelih vojnika, jer su se borili u najžešćim borbama i u veoma teškim okolnostima. Hodžiću je posthumno dodijeljen čin brigadnog generala, a odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992. i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.