Politika Velike Britanije prema Palestini od sredine Prvog svjetskog rata je istovremeno i kod Arapa i Jevreja poticala snove o vlastitoj državi. U borbama protiv Turaka, koji su Palestinu zaposjeli 1517. godine, Britancima su tokom rata izdašnu pomoć pružali Arapi, a Britanci su im zauzvrat u zamjenu pristali priznati nezavisnost nakon Prvog svjetskog rata. Ipak, Britanija je imala druge planove, što se otkrilo iz Sykes-Picotovog sporazuma iz 1916. koji je tajno potpisala s Francuskom i iz kojeg je bilo posve jasno da su te dvije zemlje isplanirale okupaciju i podjelu teritorije. 

Ministar vanjskih poslova Lord Balfour prenio je ove planove u pismu od drugog novembra 1917. upućenom Lordu Rothschildu: “Vlada Njegovog Veličanstva blagonaklono gleda na uspostavljanje nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini i potrudit će se postići taj cilj...”

Vrhunac proturječnosti britanske politike bila je njezina javna potpora osnivanju „nacionalnog doma“ za jevrejski narod u Palestini, koju je izrazila u Balfourovoj deklaraciji iz 1917. Legitimitet za vojnu upravu nad Palestinom, uspostavljenu 1917., Velika Britanija dobila je 24. jula 1922. od Vijeća Lige naroda.

Ono je jednoglasno usvojilo dokument „Mandat za Palestinu“, na temelju kojeg je Velika Britanija kao mandatar dobila pune zakonodavne i upravne ovlasti nad teritorijem te je bila odgovorna za stvaranje političkih, administrativnih i gospodarskih uslova, koji će osigurati uspostavu jevrejskog nacionalnog doma.

Mandat se direktno pozvao na načela iz Balfourove deklaracije i zasnovao je pravo Jevreja da se naseljavaju bilo gdje na području zapadne Palestine, između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. Iako je formalno stupio na snagu na današnji dan, 29. septembra 1923.,  polaganjem zakletve britanskog Visokog povjerenika i Glavnog zapovjednika za Palestinu, 11. septembra 1922. službeno je započela britanska uprava, koja je trajala do 1948., kad je predaja mandata stupila na snagu.

Naime, Britanija je najavila predaju mandata 1947., nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila Rezoluciju o podjeli Palestine, 29. novembra 1947.

Zašto su Britanci prihvatili takozvanu Balfourovu deklaraciju i zašto su svim silama nastojali stvoriti jevrejsku državu u Palestini? Mnogo je razloga, ali se čini kako su dva ključna. S jedne strane, odgovor se može naći u anglikanizmu i njegovom doslovnom i sentimentalnom pristupu Starom zavjetu. Vjerska uvjerenja davala su simpatije jevrejskoj naciji. Drugi, mnogo važniji faktor, bila je pojava političkog cionizma, odnosno nastojanja da se u drevnom Izraelu uspostavi jevrejska država.

Međutim, Britanija se odmah pokušala odreći svoje odgovornosti, a tadašnji kolonijalni sekretar (ministar u Vladi zadužen za upravljanje kolonijama) Winston Churchill nije se odrekao Balfourove deklaracije i ograničio je jevrejsku imigraciju. Nadalje, u njegovoj Bijeloj knjizi Palestina je podijeljena, a dvije trećine teritorije formalno je postalo arapski emirat Transjordanije. Zemlja postaje nemirna, Jevreji koji su već živjeli u Palestini žrtve su pljački i ubistava, a nakon toga i Palestinci postaju žrtvama terorističkih napada.

Nemiri su svakodnevni od 1920. godine. Cionisti se žale da Britanci nisu pružili zaštitu jevrejskim doseljenicima. Godine 1929. u Palestini su zabilježeni najkrvaviji incidenti, kada su ubijena 133 Jevreja. Kolonijalni je sekretar Passfield takvo arapsko nasilje pripisao provokaciji cionističke kupovine zemlje i imigraciji.

Očigledna neslaganja, terorizam i vojno stanje poslijeratne Palestine bili su znak da UNSCOP (Posebni odbor Ujedinjenih naroda za Palestinu) preporuči prestanak britanskog mandata i podjelu zemlje između Arapa i Jevreja. Jevreji Palestine tu su priliku jedva dočekali, Izrael je rođen 14. maja 1948. godine, uoči britanskog povlačenja.

Britanska vlada pere ruke od Palestine, odustaje od svog mandata i objavljuje da se formalno povlači iz zemlje u ponoć 14. maja. Dan ranije, 13. maja, britanski visoki povjerenik, general Sir Alan Cunningham, obznanio je oproštajnu poruku u kojoj je pozvao na umjerenost i Jevreja i Arapa kako bi očuvali mir.

U osam sati ujutro 14. maja u punoj odori napustio je Vladinu kuću u Jeruzalemu nakon što je pregledao počasnu gardu od pedeset ljudi, posljednje pripadnike britanskih trupa u zemlji. Zatim je odletio za Haifu, gdje se pozdravio s pripadnicima palestinske policije, rukovao se i s jevrejskim gradonačelnikom Haife i s njegovim arapskim zamjenikom i u ponoć otplovio na britanskom brodu koji ga je čekao.