Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe brojni preživjeli logoraši obilježili su danas u Batkoviću kod Bijeljine 30. godišnjicu od osnivanja zloglasnog logora u kojem su bili zatočeni i na različite načine mučeni Bošnjaci iz više različitih općina i gradova iz Bosne i Hercegovine.
Bio je to prvi koncentracioni logor koji je osnovan 1. aprila 1992. godine, od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA). U njemu je bilo zarobljeno preko 4.000 ljudi, a ubijeno najmanje 80 logoraša, iako iz udruženja logoraša poručuju da stvarni broj zarobljenih i ubijenih vjerovatno nikada precizno neće biti utvrđen.
Iz podrinjskog mjesta Janja u logor Batković je kao civil odveden Mehmed Đezić, danas predsjednik Udruženja logoraša iz Janje.
˝Imao sam sreću u nesreći da nisam vođen na kopanje rovova, kao neki koji su tako i poginuli. Iz Janje su 22 logoraša izgubila život dok su korišteni kao živi štitovi ili zbog odmazde za neke druge probleme. Posebno me boli što za logor Batković niko nije osuđen. Vodio se jedan proces u Bijeljini, ali tužiocii su radili u korist optuženih. Bila je to jedna farsa u kojoj sam i sam bio svjedok. Ti tužioci su odbranili ljude koji su vodili ovaj logor˝, naveo je Đezić, podsjećajući na apsurd u vezi sa tužbama protiv bh. entiteta Republika srpska, gdje su sudovi ocijenili da su slučajevi zastarjeli, a tužitelji su dužni platiti sudske troškove, troškove pravobranioca i kamate koji dostižu i iznos od 10.000 KM.
Senad Kugić rodom je iz Sanskog Mosta, a iako kaže da se detaljno sjeća mučenja i nečovječnih postupanjima nad logorašima, nerado govori o tome. U Batković je doveden 13. decembra 1992. godine, a razmijenjen je 9. oktobra naredne godine.
˝Današnji dolazak na ovo mjesto veoma me potresa. Sve je ovo veoma emotivno za mene. Nisam vjerovao ni da ću preživjeti noć kada su me doveli ovdje˝, govori Kugić, dodajući da iz današnje perspektive vidi da ˝nema ni zakona, ni pravde˝.
Nedim Mustačević iz Tuzle u Batkoviću je posebno mučen, jer je zarobljen kao vojnik na planini Majevici, a čuvari i mučitelji zvali su ga ˝zelena beretka˝.
˝Oko mjesec dana bio sam jedini vojnik i vojni ranjenik. Zlostavljali su me i premlaćivali i usljed toga slomili su mi ruku, tri pršljena u kičmi, izrazbijali su mi glavu. Metak iz noge izvadili su mi tek poslije tri dana u bijeljinskoj bolnici, ali naživo, jer je doktor rekao da nema anestezije za baliju. Inače, uslovi su bili užasni. Spavali smo na betonu i dobivali smo jednom dnevno nešto hrane, a maltretirali su nas i noću i danju. Smršao sam na 51 kilogram. Jedno vrijeme su nas krili u čardaku od Crvenog krsta, nas deset tzv. specijalaca kako su nas zvali. Jedan od najgorih zločinaca bio je Gligor Begović i učestvovao sam u njegovom procesuiranju i osuđivanju, zatim Džemal Zahirović koji je također odležao 11 godina, onda Fikret Smajlović zvani Piklić pa trojica upravnika logora koji su oslobođeni. Mi smo tražili da se taj slučaj iz Bijeljine prebaci na Sud BiH, ali vjerovatno iz političkih razloga to se nije dogodilo˝, zaključuje Mustačević.
