Od proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine pa sve do danas ova zemlja nalazi se pred različitim izazovima koji su povezani s kontinuiranim pritiscima iz susjedne Srbije. U vrijeme održavanja referenduma o nezavisnosti Crne Gore predsjednik ove države bio je Filip Vojanović, koji je dao prijedlog na raspravu tadašnjoj Skupštini Crne Gore, na što je odgovoreno pozitivno. Od tog trenutka sa srpske strane kreću različiti pritisci, ali uprkos njima, Crna Gora postaje nezavisna država. Za obnovu državnosti i nezavisnosti Crne Gore glasalo je 230.661 građana ili 55,5 posto. Veliki doprinos crnogorskoj nezavisnosti dali su Bošnjaci i Albanci, čiji su glasovi “ZA” u konačnici bili presudni u cjelokupnom procesu.
Crnogorska vlast znala je cijeniti ovaj doprinos, nekada u većem, a nekada u manjem obimu, ali činjenica jeste da su Bošnjaci i Albanci u velikoj mjeri ostvarili svoja prava zagarantirana Ustavom Crne Gore. Nakon 2006. godine, Crna Gora odlučno kreće prema članstvu u NATO-u i Evropskoj uniji, što izaziva bunt među prosrpski orijentiranim građanima Crne Gore, čiji je predvodnik bio desno opredijeljeni srpski nacionalista Andrija Mandić. U to je vrijeme Mandić imao ulogu šefa “Nove srpske demokratije”.
Ova opcija ostala je upamćena kao propagandna srpska mašinerija u borbi za opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore. Iako su Mandića optuživali da je u pojedinim momentima kalkulirao sa svojim političkim usmjerenjima, ovisno od političke situacije, on je u narednim godinama ostao “srpski čovjek od povjerenja” u Crnoj Gori. Srpske, ali i ruske tajne službe posebno su svoje aktivnosti prema Crnoj Gori pojačale neposredno prije ulaska ove zemlje u NATO savez. Uoči izbora u Crnoj Gori 2016. godine rusko-srpski agenti uz pomoć unutrašnjeg srpskog elementa u Crnoj Gori pokušali su izvršiti državni udar s ciljem preuzimanja vlasti i sprečavanja ulaska u NATO.
Da je planirana akcija bila izvršena uspješno, takav epilog doveo bi do građanskog sukoba u Crnoj Gori, od kojeg ne bi bili pošteđeni ni ostali narodi koji su izrazili svoju opredijeljenost za demokratsku i nezavisnu Crnu Goru. U policijskoj akciji izvedenoj u danima pokušaja državnog udara uhapšeno je više pojedinaca iz Srbije, Rusije i Crne Gore. U konačnici, 14 osoba iz tri države osuđeno je za državni udar od Suda Crne Gore na ukupno 67,5 godina, što dovoljno govori o težini počinjenog kriminalnog djela grupe koju su predvodili ruski tajni agenti Eduard Šišmakov i Vladimir Popov.
Pomenuti ruski dvojac nikada nije izručen Crnoj Gori, što kategorično odbija zvanična Moskva. U procesu su još osuđeni nekadašnji prvi čovjek srpske žandarmerije Bratislav Dikić, Nemanja Ristić, Predrag Bogićević, Miloš Jovanović, Branka Milić, Milan Dušić, Mihailo Čađenović, Dragan Maksić i Srboljub Đorđević. Izvjesna Kristina Hristić osuđena je također, ali za razliku od svojih kolega, ona je dobila samo uslovnu kaznu. Svi navedeni također su i državljani Republike Srbije.
Član Demokratskog fronta Ananij Nikić dobio je azil u Rusiji, dok je Branka Milić pobjegla u Ambasadu Srbije u Podgorici. Ove činjenice govore o direktnoj umiješanosti Rusije i Srbije u pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, koji je trebao u konačnici “isposlovati” dovođenje na vlast prosrpskog Demokratskog fronta, prevođenog Andrijom Mandićem, ali i svrgavanje predsjednika Mila Đukanovića s vlasti. Bitno je napomenuti da su tokom procesa osuđeni i Andrija Mandić te Milan Knežević. Uprkos nastojanjima Rusije, Srbije i političkih predstavnika crnogorskih Srba, godinu kasnije Crna Gora postaje članica NATO saveza, što je na trenutak usporilo težnje Srbije i Rusije. NATO jeste usporio i ograničio djelovanje Srbije i Rusije, ali ih nije zaustavio u svojim težnjama za preuzimanjem vlasti u Crnoj Gori.
Posljednje dvije godine Crna Gora se suočava s ogromnim unutarnjim problemima, koji su uzrokovali velike međunacionalne tenzije. Cijela situacija zakomplicirala se nakon velikih protesta organiziranih od predstavnika Srpske pravoslavne crkve, a sve, zvanično, zbog nezadovoljstva Vladinim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Na masovne skupove koji su organizirani i tokom pandemije stizala je redovno podrška iz bh. entiteta Republika srpska i Srbije, što je dodatno zaoštravalo međusobne odnose. Kulminacija napetosti u Crnoj Gori desila se prije godinu, kada na izborima dolazi do tijesne pobjede bloka predvođenog prosrpskim Demokratskim frontom.
Već u prvim danima nakon proglašenja pobjede širom crnogorskih gradova ispoljena je netrpeljivost od strane crnogorskih Srba prema neistomišljenicima, sve uz prešutno odobravanje Srpske pravoslavne crkve. Kontinuirano provođenje segregacije i fašizma od Srba najviše je bilo izraženo prema Bošnjacima u Pljevljima, Beranama, ali i ostalim gradovima u kojima su im napadani vjerski i privatni objekti.
Zabilježeno je i nekoliko fizičkih napada na bošnjačko stanovništvo, kao i prijetnje te različiti pritisci. Ovakvo stanje mnoge je podsjetilo na devedesete godina, kada su Bošnjaci bili na meti stalnih napada. Zamjenik predsjednika Vlade Dritan Abazović nastojao je relaksirati odnose i uvjeriti građane da je sve pod kontrolom, što se u praksi ipak nije pokazalo tačnim. Cjelokupna situacija u posljednjih godinu dana od kada je na vlast došla vlada koju neki nazivaju i “apostolskom” zbog njene privrženosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi može se okarakterizirati kao izuzetno napeta i nestabilna. U prilog tome idu i posljednji događaji od prije nekoliko dana, koji su ponovo podijelili crnogorsku javnost.
Naime, Srpska pravoslavna crkva ponovo je “uzburkala duhove prošlosti” svojom odlukom da 5. septembra u Cetinju ustoliči vladiku Joanikija. Ovakva odluka izuzetno je osjetljiva zbog činjenice što se upravo na Cetinju nalaze i grobovi nekadašnjih poglavara Crnogorske pravoslavne crkve. Građani Crne Gore protive se pomenutom događaju koji dodatno može zakomplicirati međunacionalne odnose u duboko podijeljenoj Crnoj Gori. Izjava aktuelnog crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da će, ako dođe do organiziranja pomenutog ustoličenja, lično doći da izrazi svoje negodovanje dovoljno govori o prisutnoj međunacionalnoj tenziji u Crnoj Gori. Sama Vlada Crne Gore nalazi se na svojevrsnoj prekretnici zbog međusobnih nesuglasica koje su eskalirale i na pitanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici, usvojene uprkos protivljenju prosrpske strane.
Predsjednik Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić na meti je kritika onih koji su mu prije godinu dali bezrezervnu podršku, što dovoljno svjedoči o krhkosti trenutne crnogorske vlasti. Aktuelne tenzije nisu ugrozile posjetu Recepa Tayyipa Erdoğana tokom vikenda u Crnoj Gori. Turski predsjednik Erdoğan istakao je nedvojbenu podršku evropskom putu Crnoj Gori. S druge strane, Đukanović je u srdačnom i prijateljskom razgovoru napomenuo ulogu Republike Turske, koja za Crnu Goru ima veliki značaj u ekonomskom, ali i sigurnosnom aspektu kao punopravna članica NATO-a. Aktuelna vlast naći će se pred ozbiljnim izazovom za koji se sa sigurnosnog aspekta može ocijeniti kao ispit političke zrelosti za vlast, ali i za opoziciju. Dešavanja u Crnoj Gori s pažnjom će se pratiti i u regiji, koja je svjesna bitnosti stabilnosti u ovoj multietničkoj državi.
