Svjetska ekonomija nakon usporavanja zbog pandemije i svega što je povezano s pandemijom doživjela je pravi bum, ali taj se bum pretvara u novu krizu. Potražnja za robama i uslugama u razvijenim ekonomijama naglo je porasla, a proizvodnja na te zahtjeve ne može odgovoriti željenom brzinom. U Kini, koja je proizvodna baza svjetske ekonomije, nedostaje električne energije, a, uz to, luke su zakrčene pa roba jedva ulazi i izlazi iz Kine. Amerika vapi za radnicima, isto kao i Evropa. A Evropa se suočava i s energetskom krizom. Zima je na pragu, plin je poskupio, a nije sigurno ni koliko će ga biti. U Velikoj Britaniji nema goriva, jer nema vozača cisterni zbog novih pravila nakon “Brexita”. Cijene divljaju. Sve poskupljuje. Vrijeme je da Evropa preispita svoju ekonomsku paradigmu zasnovanu na oslanjanju na kineske poluproizvode i američku tehnologiju. Evropa sada mora sama, ali gdje i kako?

Sve s čime se suočavaju ostale zemlje svijeta suočava se i Bosna i Hercegovina. Poskupljenje energenata jedan je od problema. Trenutno se vode rasprave o poskupljenju električne energije, što nikome nije u interesu. Ono što nas može radovati jeste to da smo prethodnih mjeseci imali znatan rast izvoza, koji je u prvoj polovini godine iznosio 31 posto više nego u istom periodu prethodne godine. Istovremeno, indeks industrijske proizvodnje porastao je za 9,1 posto.

No, inflacija je neizbježna. Samo je pitanje kolika. Cijene su proteklih mjeseci znatno rasle – od voća i povrća, preko mesa, do goriva. I još će rasti. Razlog je poskupljenje repromaterijala u svim industrijama koji se najčešće uvozi, i to zbog problema u opskrbnim lancima. U augustu ove godine godišnja stopa promjene potrošačkih cijena bila je 2,3 posto. Prema prognozi koju je objavila Centralna banka Bosne i Hercegovine u prvoj polovini ove godine, realni BDP Bosne i Hercegovine ove godine trebao bi porasti 3,4 posto, a isto toliko i sljedeće godine.

Kako reagirati na novonastalu situaciju, odnosno kako je okrenuti u svoju korist, pitanje je na koje su nam odgovarali ekonomisti.

S DALEKOG ISTOKA NA GRANICU EU

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Aziz Šunje kaže da na ove procese koji se dešavaju u svjetskoj ekonomiji mi ne možemo utjecati nego se samo možemo prilagoditi, sagledati ih i shodno tome reagirati onako kako mislimo da treba – otvoriti četvero očiju.

“Sama reakcija zavisi od opredjeljenja firme, jer svaka firma ima svoju teoriju i svoj pristup biznisu, ali svakako se okruženje treba sagledati na odgovarajući način, prepoznati prilike i prijetnje, te shodno sposobnostima kompanije iskoristiti prilike”, kaže profesor Šunje.

Jedna od značajki aktuelnog trenutka jeste rastuća inflacija, a to je nešto na što biznis ne može utjecati jer je ona rezultanta makroekonomske politike i konteksta. Postoje oprečna mišljenja u pogledu inflacije. Jedna grupa teoretičara smatra da će, kada se sve ovo poslije pandemije smiri, inflacija biti stavljena pod kontrolu, druga grupa teoretičara misli da neće, vrijeme će pokazati ko je upravu, dodaje Šunje. Jedini način na koji biznis može reagirati na inflaciju jeste povećanje cijena svojih proizvoda i usluga.
Evidentno je, objašnjava profesor Šunje, da i ova kriza stvara nove prilike. Recimo, Evropa napušta Daleki istok i prebacuje se na bliže lokacije.

“Kriza jeste šansa, samo je pitanje pristupa. Ima dosta prostora za kreativne ljude da iskoriste prilike koje nudi okruženje”, zaključuje Šunje.

Bosna i Hercegovina, smatra ekonomista Admir Čavalić, svrstava se u red zemalja koje mogu imati izuzetne koristi od globalizacije.

“Mislim da moramo prihvatiti ekonomski model male otvorene nacije. Obično navodim nekoliko primjera, najbliži Slovenija, malo dalji Slovačka i najdalji Estonija, to su zemlje populacijski slične nama, one su prihvatile model male otvorene ekonomije. A šta to znači? Mala populacija koja opslužuje cijeli svijet ili jedan veliki blok, Evropsku uniju naprimjer. Dakle, mi se moramo fokusirati na izvoz, povećanje izvoznih kapaciteta i tražiti svoju šansu u novim tehnologijama, odnosno da sebi predstavimo tržište od 500 miliona ljudi u Evropskoj uniji kao podlogu na kojoj trebamo odigrati tržišnu utakmicu”, kaže Čavalić.

UVOZ INFLACIJE

Trenutno imamo povoljne okolnosti, promijenila se geopolitička paradigma, odnosi Kine i Evropske unije. Imamo oporavak potražnje u Evropskoj uniji i to se već osjeti na našoj industrijskoj proizvodnji i rastu izvoza. Konačno možemo koristiti našu najveću konkurentnu prednost, granicu s Evropskom unijom.

“Dobar model bio bi da privlačimo velike multinacionalne kompanije i, generalno, da se fokusiramo na outsourcing te kroz to učimo koristiti njihov know-how, a onda se transformirati u male i srednje kompanije koje će biti izvozne. Imate dosta primjera naših kompanija koje su počele kao niskoakumulativne outsourcing kompanije, a onda se transformirale u samostalne kompanije koje izvoze na globalno tržište”, objašnjava Čavalić.

Geopolitičke okolnosti jesu povoljne, ali dijelimo i nepovoljnosti koje nam dolaze izvana, kao što je rast cijena, posebno rast cijena energenata. S obzirom na to da nemamo instrumente monetarne politike i da smo mala ekonomija, jedino što možemo jeste da se adaptiramo na trenutne uvjete rada. Laici obično očekuju da vlada spriječi rast cijena nekim svojim potezom, no to nije moguće. Čavalić objašnjava da tu nema ni odgovornosti ni krivice, iako razumije i interes javnosti, no ima drugih stvari, konkretnih, gdje država može nešto uraditi, u smislu stvaranja povoljnijeg okruženja za poslovanje, ali rast cijena dio je globalnih kretanja i tu se ništa ne da uraditi.

Ekonomista Igor Gavran mišljenja je da su inflacija i potresi u linijama opskrbe normalna reakcija poslije krize, ali malo zabrinjava problem koji Evropa ima s energentima, odnosno s njihovim poskupljenjem i nedostatkom.

I on je stava da u trenutnim okolnostima postoji realna šansa da zapadne kompanije počnu ulagati u proizvodne kapacitete na Zapadnom Balkanu, pogotovo što mogu u perspektivi očekivati neku pomoć svojih vlada, jer Evropska unija sada ne samo u odnosu na Kinu nego i Ameriku nastoji osigurati više vlastitih resursa i ulaganja. Sada u Evropskoj uniji planiraju ulaganja u proizvodnju čipova, poluprovodnika, u infrastrukturu, a u tim zapadnim zemljama nema dovoljno radne snage, troškovi rada su visoki pa je logično da dio proizvodnje realiziraju u neposrednom okruženju.

No, teško da će doći u državu u kojoj se ništa pozitivno ne dešava, nije realno da će se to desiti u Bosni i Hercegovini. Samo zbog nas, ni zbog čega drugog. Ključno je okruženje i sigurnost, a mi to nemamo, zaključuje Gavran.