Kiša, dosadna, jesenja. Tmurno. Hladno. Već skoro sat pokušavam potpaliti vatru. “Daj meni”, uzima mi mama šibicu iz ruku. Polahko slaže triješće, sitno isjeckane komadiće suha drveta, nagomilava ih, ponovno, i s jedne i s druge strane ložišta, između stavljajući papir koji će potpaliti... Dim se uporno vraća u prostoriju. Nikako da “povuče”, da prokulja, da izbije kroz improvizirani dimnjak, limeni solunar probijen pored okna prozora, nekadašnjeg poslovnog prostora – seoske trgovine.
To je u ovom trenutku naš izbjeglički raj. Mnogo je to više i bolje od kolektivnog smještaja, onog u ispražnjenim školama, ili od prostora nekadašnjih mjesnih zajednica i svega onog što se moglo nabrzaka prepraviti da bi se smjestila rijeka prognanih i izbjeglih iz Istočne Bosne, potom sa sokoločke, hanpijesačke, ilijaške općine i iz drugih mjesta do kojih je došla agresorska čizma.
Prostorija je i naš izbjeglički pakao ujedno. Bez toaleta! U nešto više od dvadesetak kvadrata moralo se smjestiti sve, i ležajevi, i komode, i stol, i stolice... To je trpezarija, i dnevna soba, i spavaća, i kuhinja! Sve u jednom i sve po potrebi... Prostorom dominira veliki portal, nekadašnji izlog. Teško ju je zagrijati, gotovo je uvijek hladno...
Čaša je dopola puna ili je poluprazna, sve je stvar promatranja, pa kako ko kojim “očima” gleda!?! Uglavnom, većinu vremena mislim, razmišljam, trudim se biti pozitivan, zvučati pozitivno, izgledati happy... Možda je ovaj dan izuzetak. Već s jutrom problemi. Ne može se naložiti vatra. Solunar, taj komad zakrivljenog lima, odvodnik dima, osjetljiva je stvar. Previše osjetljiva! Na vjetar. Na atmosferski pritisak. Ako je minus napolju. Ako je potpala sirova ili polusirova. Zato se valjda i grade dimnjaci.
Nema ni struje. Nema bježanja u holivudski glamur, sentiše, komedije, drame, trilere, science fiction mudrovanja, ratne filmove ili, bolje rečeno, ratne bajke u kojima “dobri momci” uvijek pobjeđuju, uglavnom bez žrtve, bez gubitaka...
Ponedjeljak je. Novembar. Druga godina rata. Trebao sam u školu. Ponovo obustava! Prekinuta je i ova improvizirana nastava po podrumima s tridesetominutnim časovima, s najnužnijim predmetima, po skraćenom planu i programu. Šesti sam razred. Ovaj put sa zebnjom iščekujem šta će se desiti!?! Škola, nastava, iako obaveza i napor, ona je i gibanje, kretanje, stremljenje, dešavanje, a to je jednom riječju – život!
Završio sam peti razred početkom aprila 1992. godine. Bio je referendum za nezavisnost. Potom barikade u Sarajevu. Otišli su nastavnici srpske nacionalnosti. I nisu se vratili. Nastavni proces okončan je naprečac. Odjednom. Nazor. Mjesec nakon referenduma, u danima kada su bosanskohercegovačku nezavisnost priznavale velike sile. Formalno! Na papiru! Sada branimo nezavisnost! Suštinski. Krvlju. I suzama. I duhom. I životom, i bivstvovanjem u ovim planinskim prostorima, daleko od kuće, od ognjišta, od dragih lica, od poznatog okruženja, svega što volimo, što zovemo rodnim mjestom...
Te 1992. godine radovali smo se mi, djeca. Dolazilo je proljeće. Dolazilo je ljeto. Bio je to tek, u našim dječjim glavama, produženi raspust, više vremena za kupanje na brani, Zelenom viru, banji, više vremena za basket ili fudbal... Više vremena za druženje... Došao je i august, došle su i prve granate! Rat! Stradanje!
Sada sam znao više. Mnogo više. Šta će se desiti? Slijedi li nam novo izbjeglištvo, novo pomjeranje, nova sredina, neko novo selo ili grad, neka nova izbjeglička destinacija?!? Još dalje od Olova?
“Yeeeh!”, mati je glasno označila pobjedu nad atmosferskim pritiskom, svim negativnim silama koje su “urotile” kako bi “"vraćale” dim u prostoriju. Značilo je to i grijanje, ali i mogućnost da se napravi obrok. Mala pobjeda, dovoljna da minus raspoloženje pretvori u plus.
“E, sad zovni Nermu na kafu!”, reče mi mati. Imati kafu u ovim ratnim uvjetima, kada je sve bilo blokirano, kada ju se nije moglo niti kupiti, niti nabaviti, bila je neka vrsta posebne privilegije. Nešto je ostalo još zaliha iz prodavnice koju smo držali do početka rata.
Sjetih se Šemse iz Soluna kada je prvi put, nakon nekoliko mjeseci ječmenog supstituta, uzela šoljicu, prinijela je nozdrvama, polahko ispijajući kahvu, kao da su joj to “zadnji” trenuci ovozemaljskog života. Da sam u tom trenutku mogao snimiti njene suzne oči, način kako drži šoljicu, “miri” kafu, ispija gutljaj po gutljaj, bila bi to najuspješnija reklama za taj crni napitak na dunjaluku!
Bosna je zemlja kahve! Ima tu i čajeva, i sokova, i pića-otrova ovih i onih, domaćih i iz raznih dijelova svijeta, ali kafa je društveni događaj. Uz nju se duša otvara, razgovora, jadikuje, druguje, ašikuje, posluje... Ko nije upoznao običaj ispijanja kafe, kao i da nije bio u Bosni.
Otvorio sam vrata. Ispred je već bila Nerma, kao da je čula ono što mi je mama rekla maloprije. “Dino, izvini, kratko ću. Moram na posao”, obrati se mami. “A, zar nisi slobodna danas?”, upita mama. “Da. Trebala sam odmarati danas! Ovo je vanredno. Nešto se dešava. Sve je puno vojske. Jedva smo sinoć prošli. Ne znam odakle toliko vozila u ovo vrijeme kada nema goriva. I nama bolnici daju ‘na frtalj’. Nego, navratit ću večeras, nadam se da nije ništa ozbiljno...”, srknula je fildžan kafe Nerma i otišla u smjeru ratne bolnice ukopane u zemlju u Paskoj Luci...
Uzeo sam kišobran i krenuo prohodati do banje. Kod stajališta, na izlazu iz sela, iz auta izlazi komandant Fadil K. Smrknut. Prilično neraspoložen. Fadilova majka i brat su, poput nas, bili u izbjeglištvu u Kalesiji. Vjerovatno ih je svratio pozdraviti.
Nerma, studentica druge ili treće godine medicine, sada angažirana u ratnoj bolnici kao medicinska sestra, nije došla niti taj dan niti dan poslije. Ubrzo su došli i po Nijaza, vrsnog majstora, automehaničara. I Taib Č. sa svojim kombijem, sada vozilom hitne pomoći, projurio je ka Paskoj. Vidio sam i Memiša i Muharema kako s ruksakom i pod punom ratnom spremom pješače ka Solunu. Vojnici u selu koji su se trebali vratiti sa smjene nisu došli kućama.
Sve se uskovitlalo, uskomešalo, i vrijeme, i ljudi, i hajvani, i Zvijezda, i Konjuh... Puše sjeverac nagovještavajući još hladnije vrijeme, možda snijeg, donosi i nemir, niz otvorenih pitanja... Ostati? Odbraniti se! Kako? Koliko dugo? Blokada je, troše se posljednje rezerve... Koliko ovaj narod može podnijeti?!?
Pristiže vojska u vozilima, pješke... Cesta koja vodi prema Solunu gotovo da niti nijednog trenutka nije prazna. Otvorio se drugi front s HVO-om. Vode se borbe. Vareš!
U selu su ostali žene, djeca, stari... U iščekivanju...
Predvečerje je. Sjedim na terasi. Vasvin restoran. Gledam u brzake voda što otiču, što odlaze naniže, prema rijeci Bosni... Nikako se ne mogu očima “napojiti” te ljepote, tog kolorita, te živosti što je daje ova mala planinska rječica... Koliko je ratova ona ispratila? Koliko stradanja? Koliko je ona zabrinutih očiju gledala, baš poput mojih sada?
Odmara me ta “kriva rijeka”, to kretanje, ta snaga...Bože dragi, je li ovo posljednji put da gledam u vode Krivaje? Gdje ću biti sljedeću večer? U daljini se čuju detonacije... Biti ili ne biti, hamletovska dilema, sada i ovdje? Ili je to oduvijek bilo tako? Ima li ijedna generacija u Bosni a da nije doživjela rat, izgnanstvo, stradanje? Gledam u vode Krivaje. Hoće li ona biti nova Drina?