Bio je dovoljan jedan performans, političkim performansima inače sklonog Aleksandra Vučića, pa da se još jednom potvrdi koliko su i dalje svježe identitetske rane koje je bošnjački narod zadobivao od 1878. do 1990. godine. Vučić, u svom pokušaju da oponaša džepnog Putina, naprosto uživa da povremeno zvecka oružjem te predstavlja oronulu Srbiju kao nekakvu regionalnu silu. Upravo je u takvom komično-ratničkom nastupu poslije završene vojne vježbe Vojske Srbije “Vatreni štit 2022” i nakon što je nabrojao svoje silne historijske zasluge za jačanje Srbije i njene vojske, najavio i nabavku borbenih bespilotnih letjelica “Bayraktar” od Turske. “Tražio sam u razgovoru od prije dva dana od predsjednika Turske Erdoğana ‘Bayraktare’ i dobio obećanje da ćemo preko reda moći da ih kupimo i uvrstimo u oružje Vojske Srbije”, rekao je Vučić i izazvao višednevnu histeriju u bošnjačkoj javnosti.

SMIŠLJENO ŠIRENJE SUMNJE

Nakon što su ovu Vučićevu izjavu prenijeli gotovo svi bosanskohercegovački mediji, pojavilo se stotine što ogorčenih, što zlobnih komentara u bošnjačkoj javnosti, gdje su iskreni izražavali ogorčenje, a maliciozni likovali uvjereni da su im se potvrdile njihove predrasude spram Turske. No čak i među dobronamjernim našlo se malo onih u Bošnjaka koji su se vodili kur’anskom uputom: “O, vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” Tim više što ovakva vijest dolazi od Aleksandra Vučića, dokazanog lažova, ljigavog populiste i velikosrpskog radikala koji je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu obilazio linije opsade Sarajeva te u srpskoj skupštini za govornicom tražio da se “za jednog Srbina ubije stotinu muslimana”.

Umjesto da se pričeka službeni stav, reagiralo se instinktivno, a malo je onih koji su se sjetili da je Turska dovoljno ozbiljna država koja odlično zna da bilo kakvo oružje, naročito dronove, Srbija može zaista upotrijebiti samo u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu, te stoga neće riskirati da se Bošnjaci ili Albanci ugrožavaju i dovode u težak položaj snagom turskog oružja. No ako iz računice uklonimo čak i sasvim stvarne međusobne emocije i simpatije, ostaje činjenica da Turska nije neozbiljna država koja bi zbog nekoliko desetina miliona eura ugrozila milijarde koje je potrošila na njegovanje prijateljskih veza s Bošnjacima i Albancima. To se jednostavno neće desiti.

Naravno, Vučićevu provokaciju su spremno i s radošću i dočekali i širili oni kojima inače smeta tursko-bošnjačko prijateljstvo, kao i bilo kakva saradnja između ova dva naroda. Takvih nije malo u Bosni i Hercegovini i ne nalaze se samo u srpskom ili hrvatskom političkom korpusu. Postoje jasno određene grupacije i među Bošnjacima koje priželjkuju da dođe do zahlađenja odnosa s Turskom, ne samo na političkom ili ekonomskom već i kulturnom planu.

Svaka od ovih grupacija ima svoje partikularne razloge za takvo djelovanje. Neke od njih funkcioniraju kao ispostave vanjskih centara moći koji imaju svoje interese u Bosni i Hercegovini i koji Tursku vide kao konkurenciju. Druge svoju šansu za napredak i dominaciju vide u permanentnoj političkoj nestabilnosti među Bošnjacima te im smeta podrška koju Turska pruža legitimnim bošnjačkim predstavnicima, ali i pozitivan utjecaj Turske na stabilizaciju prilika u Bosni i Hercegovini. Nekima smeta i samo prisustvo Turske, naročito kao obnovitelja kulturnog naslijeđa, jer im otežava kulturološke revizionističke zahvate u bošnjačku prošlost, običaje i tradicije, dok pojedini imaju ambicije da “prosvjetiteljski” i “progresivno” djeluju na polju vjerskih dogmi pa im smeta Turska kao “bastion tradicionalizma” na koji se historijski naslanjaju i Bošnjaci. Ono što im je svima zajedničko jeste stalno agitiranje protiv Turske isključivo u bošnjačkoj javnosti. Nažalost, ne može se reći da nemaju uspjeha.

KORIJENI TURKOFOBIJE U BOŠNJAČKOM DRUŠTVU

Ipak, ono što na prvi pogled često izgleda kao latentna turkofobija u suštini i nema mnogo veze sa stvarnom Turskom i turskim narodom već je tek jedna od vanjskih manifestacija identitetske zdvojnosti jednog dijela Bošnjaka, prije svega internalizirane islamofobije, čija konkretna artikulacija prvenstveno zavisi od dnevnopolitičkog ili historijskog trenutka. U pitanju je isti uvjetovani refleks zbog kojeg smo nedavno svjedočili i pravoj egzistencijalnoj panici izazvanoj povećanjem broja arapskih turista, naročito nakon što su počeli kupovati vikendice ili graditi vikend-naselja, kao i iracionalnom širenju straha od “afroazijskih naseljavanja” tokom skore migrantske krize koja se manje tumačila u kontekstu narušene sigurnosne situacije, a više kroz iracionalne strahove o “zamjeni stanovništva”. No kako uopće tumačiti ovaj fenomen?

Prije svega, radi se o instinktu za preživljavanje koji je bošnjački narod razvio tokom svoje teške i krvave historije, svijesti da ih dobar dio Evrope posmatra kao Drugost, kao pripadnike civilizacijskog kruga kojem nema mjesta u Evropi te koje je stoga legitimno istrijebiti. Jedina mogućnost da se opstane i preživi u takvim uvjetima bila je mimikrija, disimulacija i pokušaj da se pojavno uklopi u okupatorski poredak. To je neminovno dovelo i do postepenog stvarnog usvajanja stranih svjetonazora kod određenog broja Bošnjaka, koji su same sebe, ali i svijet oko sebe počeli gledati i vrednovati tuđim očima. Posljedično, u bošnjačkom narodu i dan-danas postoji određena zadrška, gotovo nelagoda, spram otvorenog manifestiranja vlastite identitetske posebnosti, posebno u vjerskom smislu i naročito kod onih Bošnjaka koji su se već dobrano odrodili od svoga kulturnog naslijeđa. Ova nelagoda često prelazi u (auto)šovinizam kada su bošnjačke lokalne, regionalne i kontinentalne identitetske posebnosti, poput pripadnosti islamu, istovremeno i sličnosti koje ih povezuju s navodno inferiornim neevropskim Istokom, naročito s Turskom.

Stoga nije čudno što je pramajka svih bošnjačkih manifestacija vlastite nesigurnosti – turkofobija. Ona je od samog početka aktivno podsticana izvana te je, u suštini, oduvijek bila u funkciji učvršćivanja i legitimiziranja strane vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Turkofobiju je najprije širila Austro-Ugarska, u namjeri da legitimizira svoju ekspanziju na Balkan kao “civilizatorsku misiju” oslobađanja prostora zagrnutih “stoljećima azijatskog mraka i barbarstva” i kako bi Bošnjake odvojila od Osmanskog Carstva. Slično je radila i Srbija, koja je vlastito širenje, kulturnu hegemoniju, zločinački način ratovanja, etnička čišćenja muslimana, ali i čitav svoj društveni identitet temeljila te i dalje temelji na borbi protiv “turskih zulumćara” koji su u srpskom legendariju gori i od najgorih demona.

Danas turkofobiju šire i neki drugi vanjski centri moći koji preko svojih klijenata u Bosni i Hercegovini pokušavaju ubacivati klipove u točkove bošnjačko-turskog savezništva, delegitimizirati bilo kakvu ozbiljnu ulogu današnje Turske u Bosni i Hercegovini, ali i onemogućiti bilo kakvu saradnju turske države i njenog naroda s Bošnjacima. Uprkos tome, strašno je da su pojedini Bošnjaci pokleknuli te dopustili da im srpska mitomanija nametne komplekse zbog kojih osjećaju potrebu da pljunu dovoljno glasno i daleko na svaku pojavu zbližavanja s Turskom. Žalosno je što je jedan broj Bošnjaka dopustio da bude “mentalno koloniziran”, inficiran velikosrpskim opsesijama i duhovnim stanjima, pa jedva čekaju bilo kakvu vijest, čak i ako je njen donosilac arhilažov Aleksandar Vučić, kako bi potvrdili svoje već formirane predrasude spram Turske.

DVOSTRUKI STANDARDI U FUNKCIJI SPECIJALNOG RATA

Simptomatično, ali oni koji problematiziraju svako bošnjačko-tursko zbližavanje, prikazujući ga kao nešto sramotno i neprilično, nemaju ama baš nikakvih problema da servilno gmižu pred Turskom kada im je to u vlastitom interesu. Prisjetimo se kako se prije koju godinu srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić poput nekog matorog köçeka onako debeo i oznojen zmijski uvijao pred turskom delegacijom u namjeri da trbušnim plesom iznudi bakšiš u vidu investicija. I nikome ništa, niko nije zbog toga doveo u pitanje Dačićev identitet, ponajmanje sam Ivica Dačić! Prisjetimo se i Vučićeve i Dodikove puzavosti pred turskim predsjednikom Erdoğanom. Da li ih je iko zbog toga označio kao slabe Srbe ili ih se prije okarakteriziralo kao lukave političare koji traže saveznike na sve strane?

Isti ovaj trend vidi se i u odnosu na ostatak muslimanskih zemalja, gdje oni koji neprestano demoniziraju dolazak arapskih turista u Bosnu i Hercegovinu, a koji je pokrenuo pravi bum u ovdašnjem turističkom sektoru, urliču o “naseljavanju afroazijskih hordi”, dok istovremeno rade sve u svojoj moći kako bi te turiste i njihov novac privukli sebi. Ustvari, u pitanju je pokušaj da se Bošnjaci (samo)izoliraju od ostatka muslimanskog svijeta i ostave bez saveznika koji bi se preusmjerili na druge lokalne adrese, prije svega na Beograd i Zagreb.

U tom smislu je i indikativno da se ovakve vrste predrasuda ne pokazuju spram drugih država ili naroda, koji su – primijenimo li iste kriterije kao prema Turskoj – daleko više dužni Bošnjacima, naročito suza, znoja i krvi. Štaviše, politička dominacija zapadnih država te njihovo uplitanje u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini prihvataju se kao nešto što se podrazumijeva, što je očekivano i normalno stanje, dok se turska pomoć čak i na humanitarnom planu konstantno problematizira i politizira. A nije Turska kaubojski hapsila bosanskohercegovačke građane koje su ovdašnji sudovi oslobađali, nije Turska provodila silne “reforme” zbog kojih danas živimo toksičnu kombinaciju otuđenog pravosuđa, policijske impotencije i medijske okupacije, ne provodi Turska političke i kulturološke “eksperimente” po kantonima, ne lobira Turska za usvajanje Izbornog zakona po želji HDZ-a niti insistira na ulasku u “Otvoreni Balkan”, tj. u Veliku Srbiju. Nije Turska do sada izvela više od pedeset vojnih vježbi sa Srbijom već SAD i NATO, niti turski padobranci izvode skokove zajedno sa zloglasnom 63. padobranskom brigadom Vojske Srbije već nacionalna garda Ohaja. No, jednima se oprašta otvoreni kolonijalizam i svaka vrsta saradnje sa Srbijom, dok se Turska sumnjiči i optužuje i na osnovu neprijateljskih glasina.

Sasvim je jasno da se u kolektivnoj svijesti i popularnom imaginariju Bošnjaka Republika Turska želi prikazati u negativnom svjetlu kako bi se Bošnjacima ogadio jedan od rijetkih tradicionalnih i prirodnih saveznika koje imaju na svjetskoj sceni.

Ipak, sama činjenica da se dobri bošnjačko-turski odnosi napadaju s takvom strašću i emocijama te da se od Turske očekuje daleko više nego od ostalih država jeste indirektno priznanje da između Bošnjaka i Turaka postoji čvrsta veza koja kvalitetom i kvantitetom nadilaze uobičajene međunarodne odnose i koja će zasigurno preživjeti sve zavidnike i njihove klevete te nastaviti i dalje jačati. Pa kome pravo, kome krivo.