Glas u kojem se trnuo svijet

Kakav je glas imao mujezin Mehmed, sin Jusufov, a narod ga zvaše Mišćo! Sretan je grad koji svakog jutra buđaše poj tog vratničkog slavuja. Glas mu bijaše tako prodoran da se, kazivahu, čuo do Ilidže. Pored toga, bio je i milozvučan, neuporediv, takvo što ljudsko uho rijetko je kada imalo prilike čuti. Bijaše to neponovljiv glas, ispunio bi cijeli grad i istjerao iz njega vrijeme, pa se čovjeku činjaše kako će se vratiti sve što je prošlo, a ono što još biva skrunit će se u prah.

Kazuju neki da je bilo ljudi koji, pošto bi se Mišćin glas zatrnuo niz Miljacku, satima poslije ne bi progovarali jer bi ih bilo stid usta otvoriti i pustiti svoje bezvezno ojkanje. Suhim zlatom ga nisi mogao platiti. Uludo je bilo nastojanje najbogatijih Sarajlija, meraklija na glasu, da ga sokole da im zapjeva sevdalinku na teferiču, na sijelu, na derneku, Bože, Ti sačuvaj i sakloni. Mišćo je svoj glas čuvao samo za ezan, za Božije ime, za munare i za pozivanje ljudi na molitvu.

Pa ipak, bilo je onih koji su se kleli da su i to čudo uhom svojim čuli – Mišću kako zapjeva sevdalinku. Govorahu da su se obnoć prikradali skromnoj kući na Pločama, ispod koje je Mišćo imao belukčijsku radnju pa u njoj izrađivao prsluke i fermane i još štojekakvu žensku odjeću. Ako bi im se posrećilo pa da je baš sutradan bio posljednji rok da dovrši kakvu narudžbinu, te zbog toga morao ostati do zore za svojim kalufima i alatom, čuli bi nešto što niko čuo nije, glas u kojem se trne svijet. Baš tako su ga opisivali i tom nerazumljivom, ali tajanstvenom i privlačnom sintagmom skupljali oko sebe podnapit svijet što je bježao od sebe u Šabanovu mejhanu na Bentbaši, tražeći utočišta od svojih jada u zagrljajima jedrih trbuhoplesačica, ili tamo, preko puta, pod zagasitim svjetlima mejhana u Babića baščama vječno zavijenih maglom što se isparavaše iz hladne Miljacke, ili u bilo kojoj drugoj od dvadeset sarajevskih mejhana u kojima se pilo, bludilo i pretakao se noć u dan i dan u noć, bez smisla i razloga.

Pa iako svi bijahu svjesni da je priča o Mišći i sevdalinci tek plod bujne mašte gradskih zgubidana, bilo je u njoj nečeg onostranog što ih je mamilo i dražilo i sasvim rasperjavalo njihovu želju koju bi zadavali ovako: “Da im je čuti sevdalinku iz Mišćinih usta, ne bi im bilo žao umrijeti istog časa.” Do zore bi nastojali zamisliti takav glas u kojem se gasio cijeli svijet.

Mišćo svojim glasom nije samo pozivao na molitvu, njegovo okujisanje i ezanjenje bijaše slava životu: i čovjeku, i gradu, i ljepoti, i jablanovima što štrkljaše k nebu, i golubovima što izbijaše zrnevlja žita zatisnuta u kaldrmi, i svemu živom i neživom i od Boga. Pod njegovim glasom sve se redalo pod jednu crtu na istoj daljini od Allahovog oka kao na nakaškim minijaturama. Glas njegov produbljivao je svaku perspektivu do izbrisanja, do rasipa svijesti o sebi samom u insanu. Bilo je u njemu nečeg mističnog. U jednom trenu, kada bi se odavde, s minareta Džamije hadži Ahmeda Kebkebira na Kovačima, nad Baščaršijom rasuo Mišćin glas, sve bi izmijenilo vlastitu predodžbu o sebi. Kazuje se da bi se uzjogunjeni smirivali, uzoholjeni bi smekšavali kao prezrele kruške, obijesne bi zdrobila blagost, dobrota bi se u dobrima udvostručila, ružni bi oljepšali, jurodivi se sasvim smirili, i sve bi zamrlo, kao da je neka nevidljiva ruka zavrnula kakav šaraf na tajanstvenom stroju koji pokreće vrijeme. Zastali bi čak i oni kojima Bog dade da nikada nikakav glas ne začuju svojim zagluhlim ušima.

Nije teško zamisliti jedno sarajevsko podne i Mišću kako se penje na munaru, stavlja desni dlan iza uha, lijevom šakom obujmi svoju sijedu bradu pa je prevuče preko nje cijelom dužinom, a onda se uhvati za ogradu šerefeta i blago nagne kao da će poletjeti nad Baščaršijom. U tom trenu iz njegovih usta počinju da izlijeću sami meleci i da se krile po cijelom gradu, zaustavljajući vrijeme i svaki pokret. Sve staje, čak i onaj ludi Mujo, Mustafa-baša, što prije nekoliko dana iznenada pobenavi, a bijaše snažan toliko da se pričalo kako je jednom nekog svog jarana koji je brao kruške zajedno s ljestvama prenio od jednog do drugog stabla, pa bi se od straha pred tom raspuštanom snagom svi ćepenci na čaršiji zatvarali kada bi on počeo mahnitati.

Na Telalima zastaje mucavi Šeho Čekrica, onaj što je prodavao otpatke za mačke, a za njim zastaju djeca koja bi ga vazda začikavala i govorila mu bezobrazluke što je u njemu izazivalo takav bijes da je prostački psovao, bacao se kamenjem na njih, a znao je potegnuti i nož. Na Carevoj ćupriji uz korkaluk uspravlja se sirota Hanka, beskućnica, i zadiže lice k nebu, a ono se rasteže u smiješak, kao da je s drugog svijeta dozvana. Na Bentbaši, pred medresom, u pola riječi zastaje vaiz Emir, koji nije volio derviše pa je najpogrdnije riječi godinama sipao po njima sve dok jednom ne prevrši svaku mjeru pa ga Sarajlije protjeraše, a on se za koju godinu vrati i čak isposlova da ga postave za muftiju. U pola riječi zastaje i njegov najveći protivnik Hadži Mehmed-efendija, učenjak, astronom, pjesnik, šejh hanikaha, koji je za Emira vaiza govorio da je steća neznalica i da je svojom pustom glagoljivošću obmanjivao prost svijet, stavlja prst preko nosa i podiže lice k nebu, dajući znak učenicima pred sobom da se sasvim u uho pretvore i upiju svaku notu ovog božanstvenog glasa.

U Hasan-bašinoj kahvi ustaje kaligraf mula Ahmed-čelebija, sin trgovca hadži Hasana, nekadašnji imam s Atmejdana, o čijim hutbama će se Sarajevom pripovijedati i nakon njegove smrti. Taj ne izlazi iz kafane otkako je prodao imamsku dužnost i oženio se mladom djevojkom, a sada skida s glave čatal-turban i, iako je potpuno gluh i odavno se sporazumijeva rukama ili pisanjem, zadiže lice i zatvara oči i cijelim njegovim tijelom struji Mišćin glas. Taj je glas, kazuje se, mogao čuti čak i sin crnog hadži Alije, koji je od rođenja gluh i koji nikada, u cijelom svom životu, ni jedan glas nije čuo, čak ni onda kada mladi bostandžija iz nepoznatih razloga zapuca na njega puškom iz jedne kolibe i ubi ga na pravdi Boga.

Dok bi zakovan ljepotom Mišćinog glasa stajao na mjestu gdje ga zatekao, običnom bi se vjerniku u taj čas pričinilo da se podiže iznad svega i da je svaka stvar koja ga okružuje i svaki živi stvor izjednačen u njegovoj spoznaji o svijetu, a opet jednak i ravan vlastitom poimanju samoga sebe. Ushićenje uslijed te višeznačnosti, koju je čovjek u sebi pronalazio uz pomoć Mišćina glasa, bivalo bi tako snažno da bi mogao, činilo mu se, uzbridjeti svojom pojavom ponad same zemlje. Svaki bi se insan u tom času osjetio kao evlija. Otud valjda uzrečica kojom bi se pri kafanskim razgovorima, ili za sijelima, ili na ulici na dućanskim kapcima uz čibuk, obavezno zatvarala svaka rasprava o Mišći i njegovom glasu: “Taj glasom svojim odljepljuje čovjeka od zemlje.”

Mnogi, a posebno oni koji znavahu vrijednost lijepog, izlazili bi koju dekiku prije podne pred svoje radnje i u tišini čekali da izbije dvanaest na Sahat-kuli pa da im Mišćo dušu okupa svojim glasom. Mora da je među njima bio i Mula Mustafa Bašeskija. Ostavljao je taj zasigurno hartiju i kalem i prije svakog ezana izlazio pred svoj pisarski dućan prislonjen uz Imaretski han kraj Begove džamije. Podizao bi Mustafa glavu k nebu i, sav ustreptao, čekao da se po njemu prospe Mišćin glas, kao što žedan insan u sušnoj godini gleda u naoblačeno nebo i iščekuje da ga odozgo poprska kišom, da se sasvim prolije po njemu i smoči ga do gole kože.

On upisa Mišću u historijske deftere. Baš pod tim jednostavnim imenom po kojem ga cijelo Sarajevo poznavalo nalazimo ga u Mustafinom ljetopisu. Navodi ga Bašeskija među osamdesetero Sarajlija umrlih u 1201. hidžretskoj godini, što odgovara razdoblju od 24. oktobra 1786. do 12. oktobra 1787, a izdvoji ga ovim riječima: “Mišćo, belukčija, glasoviti mujezin Kebkebirove džamije. U zoru bi recitovao hvalospjeve i svojim glasom napunio grad. Bijaše bjelobrad.”

Prevodilac i priređivač Bašeskijinog ljetopisa Mehmed Mujezinović pronašao je Mišću i u sarajevskom sidžilu. Tako saznajemo da mu je ime bilo Mehmed i da je sin Jusufov. Iza Mišće je ostala imovina vrijedna 77.736 akči, a zavedena je u sidžil 21. šabana 1201, odnosno 9. juna 1787. godine. Ni Mujezinović nije mogao odoljeti da ne spomene posebnost nadaleko čuvenog Mišćinog glasa. Piše on u fusnoti ovako: “Koliku je popularnost kao mujezin svojim glasom stekao među Sarajlijama, vidimo po tome što se džamija Kebkebir hadži Ahmedova, u kojoj je bio mujezin, prozvala njegovim imenom – Mišćina mahala i džamija. Sahranjen je u groblju prema Mišćinoj džamiji, gdje se i danas nalaze dva zelena nišana, koje tradicija označuje kao njegov grob.” Mujezina Mišću nalazimo i u knjizi Vlajka Palavestre Legende iz starog Sarajeva. Palavestra kazuje da je u jednoj mahali na Ploči poviše Kovača živio neki Mehmed, da je bio sin Jusufov, da su ga zvali Mišćo ili Mišćija i da se, kako to kazuje i Bašeskija, bavio izradom jeleka.

Na kraju recimo i to: Mišćinu džamiju, kako to na arapskom piše na levhi uokvirenoj drvenim okvirom, koja stoji na portalu umjesto tariha, podiže 1543. godine “vlasnik dobra i hastahane Kebkebir hadži Ahmed” – o njemu se ništa više ne zna do da je bio sin Oručev, kako to navodi Behija Zlatar u knjizi Zlatno doba Sarajeva. Jedan zid s unutrašnje strane oslika joj, inspiriran učenjima nakšibendijskih derviša, bojadžija i nakaš Mustafa, iz porodice Faginovića, koja je dala nekoliko generacija vrsnih kaligrafa i nakaša, a kazuje se da je Mustafa nakaš ukrasio i Fatihovu džamiju u Istanbulu. Mustafinu Meku i Medinu danas sa suprotnog zida gleda sahat za koji se kazuje da je star više od 300 godina.

I sasvim za kraj zapisujemo jednu zanimljivost koja nas opet vraća Mišći: kazuje se da mu je mjesto za mezar pažljivo izabrano i da se nalazi u pravoj liniji s mimberom njegove ili Kebkebirove džamije. Osim toga, kažu, kada mujezin petkom, dok čuči na musanderi, istaknutoj zaobljenim dijelom mahfila, i mujezini džumu, pa pogleda desno kroz prozor, u njegovom pogledu od svih mezara na Kovačima naći će se, sam i izdvojen, mezar Mišćin. I pričaju još i ovo: kada se prvim korakom zakorači na munaru, pred očima oslika se cijeli i jedino Mišćin mezar. Tako se svakom ko se popne na ovo šerefe daje na znanje da je s njega ezanio i okujisao takav glas kojem ni u svim stoljećima što stoje između onog koji leži u tom mezaru i onog koji se priprema da zauči nad šeherom nemade premca.