U mojoj mahali, a i susjednoj na koju se neprimjetno štikla i vidljive razdjelnice među njima nema, mnogo je praznih kuća, zapuštenih, nerijetko i ruiniranih. Brojne su porodice odselile, a po izgledu njihovih kuća jasno je da nemaju namjeru vraćati se. Ništa im se zbog toga ne može spočitati. Otišli su iz hronično besperspektivnog grada u kojem je industrija uništena, zanatstvo na samrti, a fakultetske diplome bezvrijedne. Jedino je stanogradnja u ekspanziji, ali to je već neka druga priča.

Ima i džamija na neprimjetnoj razdjelnici dviju mahala. Arslanagina se zove. Izgrađena je oko 1600. godine, srušena 1954, pa ponovo podignuta prije dvadesetak godina. Dugo sam mislio da su je osioni komunistički vlastodršci sravnili sa zemljom, kao i većinu ostalih mahalskih džamija s lijeve strane rječice Jale. Međutim, nije bilo baš tako, odnosno i jeste i nije. Otac mi je svojedobno pojasnio o čemu se tu radilo.

– Baba, jesu li komunisti srušili Arslanaginu džamiju – upitah nekad davno.

– Jesu, ali samo ono što je od nje ostalo. Bila je napuštena, zapuštena, zarasla u šikaru i, ustvari, mještani su je nebrigom uništili, a komunisti dokusurili. Nažalost, takva kakva je bila, imala je i drugu svrhu, jako ružnu.

– Kakvu?

– Služila je nekim neljudima kao zahod.

– Strašno.

– Baš tako.

– Pa, ako je već bilo tako, a, eto, kažeš da jeste, onda nikakva šteta u tome što su je komunisti dokusurili. Bolje da je uopće nema nego da služi kao zahod kojekakvim umobolnicima.

– Slažem se.

O utemeljitelju ove džamije, Arslanagi ili Arslan-čaušu, postoje podaci da je bio koncesionar u proizvodnji soli i da su službenici bogomolje koju je podigao isplaćivani u “danima slane vode”, koju su crpili i prodavali. Primjerice, mujezin je 1701. godine imao plaću od pet takvih dana godišnje.

Arslanaga je, po svemu sudeći, bio utjecajna ličnost tog doba, jer se i mahala u kojoj je podignuta džamija zvala po njegovom imenu.

Kao što rekoh, ova je džamija, na temeljima stare, podignuta prije dvadesetak godina, tačnije 2000, i jedina je potkupolna mahalska džamija u Tuzli.

Gradnju su finansirali mještani dviju naštiklanih mahala, dakako, koliko su mogli, a najizdašnija pomoć stigla je iz dijaspore, ponajprije od nekadašnjih mahaljana, istih onih čije kuće zjape prazne i u koje nemaju namjeru vratiti se.

Dolazim u ovu džamiju. Najbliža mi je. I najljepša. Toliko lijepa u svojoj arhitektonskoj ostvarenosti da počesto znam zastati, promatrati je i uočavati novi, dotad nepoznat i lijep detalj na njoj, detalj koji mi je ko zna kako i zbog čega ostao neotkriven.

Ipak, katkad u džamiji, a naročito izvan nje, i nije baš sve tako idilično.

Prošlog petka, prije hutbe, hodža traži novčane priloge za pomoć ukrajinskom narodu te dodaje da su i nama mnogi pomagali kada nam je bilo najteže.

Prisutni se blijedo i zbunjeno zgledaju, ali niko ništa ne reče.

Nakon džume, dok obuvam cipele, čujem žamor u džamijskom haremu.

– Ljudi, u Tuzli nema brašna! I mi smo ugroženi! Kako da im pomognemo – reče prvi.

– Tačno! Moja žena plače, nema ni za zapršku! I meni to nabija na nos, kao da sam ja kriv što brašna nema – reče drugi.

– Jesu li ti Ukrajinci ikada nama pomogli? Nešto se ne sjećam – reče treći.

– Nikad! Naprotiv, gledali su nas preko nišana! I jedni i drugi – reče četvrti.

– Slažem se, ali bili su to plaćenici, ološ, a ovdje je riječ o običnom narodu, o djeci ženama, starcima. Treba im pomoći – reče peti.

– Dakle, oni nas olovom, a mi njih hljebom kojeg, uzgred, nemamo! Jesam li te dobro shvatio – reče četvrti.

– Dobro si ti shvatio šta sam htio reći, ali nejse – reče peti.

– A šta ti misliš o ovome – upita me treći.

– Gladan gladnom vjeruje, ali kakva korist, slabo se tu išta može poduzeti. Naša je pomoć tek kap u okeanu njihovih potreba. Ipak, ako smo ljudi, a valjda jesmo, pa dajmo im tu kap, makar toliko možemo – rekoh i pođoh kući.