Kako je lahko šokirati Izraelce zbog buntovnih doseljenika. To nismo mi, mi nemamo ništa s tim. Oni čak nisu ni dio Izraela. Oni su "divlji korov" na marginama društva. Činjenica je, svi se odriču bilo kakve odgovornosti.

Političari pjevaju u horu osuda, a čak i novinari imaju šokiran izraz lica. Ko bi to povjerovao? Mediji su se potrudili izvijestiti o incidentu. Za stvarno dobrog dana, jedan ili dva izgrednika mogu biti zadržani jedan ili dva sata. Nasuprot prikrivanju zločina vojske ističe se pristup zločinima doseljenika. Odjednom je dopušteno prikazati žrtve i osuditi zločince. Ali zločini doseljenika blijede u poređenju sa zločinima vojske.

U Jitu, Hawari, Qusri, na brdima Južnog Hebrona i sjevernom dijelu Jordanske doline doista ima ljudi koji žive pod terorom doseljenika, ali u poređenju s pustošenjem koje vojska izaziva u Gazi i na Zapadnoj obali, nemiri doseljenika su samo ljetni kamp. Ljetni kamp užasa, ali samo minornih dimenzija. Pogrom u Jitu provodi vojska svakodnevno, u puno ubilačkoj verziji, u izbjegličkim kampovima u Tul Karmu, Jeninu, Nablusu i očito u Gazi. Svaki dan pogrom. Ali samo doseljenici izazivaju šok.

Jit je izazvao šok, ali ubistvo 100 prognanika koji su se sklonili u školu u Gazi samo je izazvalo zijevanje. Šok zbog pobune doseljenika je usiljen i vrijedan prezira. Sav potisnuti osjećaj krivnje kanalizira na marginu, sliježući s ramena svaku odgovornost. Kada se razmišlja o nevjerojatnom moralnom padu kroz koji Izrael prolazi u posljednjih 10 mjeseci, može se primijetiti da je vojska odgovorna za većinu zločina. Čak ni u Jitu, da je vojska izvršila svoju dužnost, tamo se pogrom ne bi dogodio.

Zna suzbiti svaki mirni protest ili palestinsku pobunu, ali se drži po strani ili podržava pogrome koje čine Jevreji. To je politika, a ne nesreća. To je namjera, a ne greška.

Ali i kad je jasno da je za pogrom u Jitu kriva vojska, niko to ne osuđuje, jer vojska smo mi, a u Jitu nismo bili; mi nismo učestvovali u neredima koji su se tamo dogodili. Mi smo prekrasni Izrael, a oni su poremećeni. Drugo pleme, pleme Judeje. Mi smo iz Izraela. Ruke su nam čiste.

Ali baza Sde Teiman je vojska, živi štitovi koji se koriste u Gazi su vojska, atentati su vojska. Četrdeset hiljada mrtvih je vojska, uništenje Gaze je vojska; okrutne prepreke na Zapadnoj obali su vojska; ubistvo trodnevnih blizanaca, majke i bake, dok je otac bio vani izvaditi rodni list, je vojska; rastuća upotreba dronova za ubijanje ljudi na Zapadnoj obali je vojska; piloti, artiljerijske jedinice, oklopne jedinice, buldožeri, pasje jedinice, svi su oni vojska.

Oni su naši sinovi; gotovo svako ko hoda ulicom ili vozi autocestom je nekako povezan. Oni su ti koji čine većinu zločina za koje je Izrael odgovoran, a ne gangsteri iz Givat Ronena ili jurišnici iz Havat Gilada. Sve ovo ne želi vidjeti upravo protestni tabor. Desnica se topi pri pogledu na bilo kakvu predstavu zla nanesenog Palestincima. Ovi ispunjavaju njegovu želju za osvetom i krvoločnost. Ali protestni tabor nije takav. To je humano i etično, pogledajte kako su ga šokirali Jit i njegovi pratitelji. Ovaj tabor ne samo da negira zločine vojske, on je i dalje voli. Odatle dolazi većina njegovih vođa. Čak i posljednji hit ljevice, Yair Golan, dolazi iz vojske.

Nakon pogroma u Jitu, jednog od težih, koji je rezultirao smrću nevinog čovjeka čijem ubici nikada neće biti primjereno suđeno, vrijeme je da se osvrnemo na cjelokupnu sliku. Benjamin Netanyahu je premijer i on je kriv. Svi doseljenici krše zakon, a neki od njih potencijalni su ubice. Ali nad svima njima visi tamni oblak koji pokriva njihove akcije: Izraelske odbrambene snage. To je prava glava kriminalne piramide i ona je odgovorna. To je tijelo koje nastavljamo voljeti, ignorirajući ono što stvara.

Sastoji se od naše djece, a njeni komandanti su naši vodiči. Niko nije spreman osuditi njezine zločine niti ih navesti. Kapa dolje IDF-u, zauvijek i zauvijek.