U Izraelu postoji nekoliko aksioma koji se ne mogu osporiti. Jedan od najgorih sada je izbio u prvi plan: Moramo odgovoriti na iranski raketni napad. Zašto "moramo"?
Jer moramo, to je sve. Zato što su oni započeli. Jer sada smo mi na redu. Jer ako ne odgovorimo, opet će napasti. Jer odvraćanje. Jer nacionalna čast. Zbog sigurnosti. Jer bi svaka država uzvratila. Jer šta želiš da učinimo? Ne trebamo li ništa učiniti? Sve je to istina, ali šta je s malo racionalnijim razmatranjem, kao što je trošak u odnosu na korist?
Nebitno je. Oni su nas udarili, a mi im moramo – apsolutno moramo – uzvratiti. A šta ako bi nas ovo moglo uvući u rat strašniji od svih prethodnih? Nema veze, moramo odgovoriti. To su pravila igre koja vladaju državom i ugrožavaju njezinu budućnost.
Kao i kod drugog djetinjastog vječnog pitanja, "ko je započeo?" koji, suprotno mišljenju većine Izraelaca, gotovo nikada nema samo jedan odgovor, a to vrijedi i za sedmi oktobar, kao i za lanac događaja koji je uslijedio, mora postojati više od jedne opcije. Kod nas su granice ove rasprave toliko uske da ih nema: jedino je pitanje kada, gdje i koliko.
Amos Harel napisao je u srijedu da se rasprava u Izraelu vodi između "odgovora koji će okončati problem ili onoga koji će eskalirati sukob". Zapravo, prvi je također sklon eskalaciji sukoba, iako manje. Ali zašto moramo odgovoriti? Šta ćemo dobiti od toga? Ova pitanja su zabranjena. Iran napadnut, Izrael mora odgovoriti. Zašto? Jer. Pravila igre.
Jednom, i samo jednom, Izrael je prekršio ovaj aksiom, protiv svoje volje. I to je imalo koristi kao rezultat. Orkestrirao ga je najtvrđi premijer kojeg je ikada Izrael poznavao, Yitzhak Shamir, koji je pristao na američki zahtjev da ne odgovori na napade Scud projektilima iz Iraka koji su Izraelu nanijeli razaranje, teror i smrt. Ostalo je historija. To je bio posljednji put da se Izrael suzdržao na ovakav način. Ništa nije izgubio, a spasio je mnoge živote, prije svega u Iraku, ali i među svojim vojnicima i civilima.
Shamir je bio posljednji premijer koji se usudio usvojiti tako hrabru politiku. Danas u Izraelu nema niti jednog hrabrog jevrejskog političara, a još manje generala ili komentatora, koji poziva na suzdržanost. Sama pomisao da bi mogla postojati alternativa napadu je zastrašujuća. Takvo pristrano razmišljanje recept je za katastrofu.
Ovdje se ne radi o moralu ili pravdi, samo o razumu. Iran je pogriješio što je napao. Suprotno mnogim svojim postupcima, u ovom slučaju Izrael ima puno zakonsko i moralno pravo odgovoriti. Pa šta? Ako Izrael odgovori punom snagom, pred njim se mogu otvoriti vrata pakla, ako su izvještaji o iranskim sposobnostima tačni i ako Sjedinjene Države budu provodile svoju deklariranu politiku pozivajući Izrael da izbjegne oštar odgovor. Troškovi bi mogli biti veliki, a korist nula. Dobitak? U najboljem slučaju, još jedan lažni osjećaj pobjede, kao u Gazi i Libanu. Javnom mnijenju će se svidjeti oštar odgovor protiv Irana i javno mnijenje će platiti.
Ako Izrael odabere odmjeren odgovor, rizik će biti manji, ali će korist biti nula. Osim gluposti "moramo odgovoriti" od toga neće biti ništa. Irana se tako neće odvratiti, kao što se ne odvraćaju Hamas i Hezbolah. Iran bi mogao odgovoriti čak i na odmjeren napad, a onda bismo definitivno morali odgovoriti. Šta onda?
Bili bismo na korak od regionalnog rata. U duhu stvarnih i imaginarnih vojnih postignuća Izraela, mogli bismo ga čak i dobiti. Šta onda? Kako bi to poboljšalo situaciju u Izraelu? Hoće li se Iran pridružiti Srbiji u podršci Izraelu? Bi li bio uništen, poput Gaze i Libana? Hoće li režim biti smijenjen? Hoće li se šah vratiti? Hoće li se Iran razoružati? Ili će, poput Izraela, upasti u zamku potrebe za osvetom za osvetu, započinjući još jedan osmogodišnji rat, poput onog između Irana i Iraka?
Ko bi mogao zamisliti da će nam jednog dana nedostajati Yitzhak Shamir.