Nakon što je iscrpio veliku priliku u Gazi, Izrael se okreće iscrpljivanju slijedeće velike prilike, ratu u Libanu. Kada je u pitanju rat, Izrael je zemlja neograničenih mogućnosti. Svaki rat je prilika i svaka prilika donosi rat.
Ima li problema u Gazi? Rat. Ima li ga na sjevernoj granici? Još jedan. Mnogi Izraelci su uzbuđeni. Uostalom, godinama su čekali takvu priliku. Drugi to podupiru šutke, pod opresivnim oblakom, a gotovo svi su uvjereni da druge opcije nema.
Jedna je stvar smatrati rat užasnom nužnošću, ali nešto je drugo kada se na njega gleda kao na priliku: priliku da se oblikuje novi svijet, nova stvarnost, bolja. Hamas će biti iskorijenjen, taoci oslobođeni, a Hezbollah će biti ismijan. Evakuirani stanovnici sjevera će se vratiti svojim domovima, Galileja će procvjetati i njeno cvijeće će procvjetati. Isto će se dogoditi u zajednicama duž granice Gaze. Kakvu divnu priliku pruža rat.
Činjenica da kroz svoju historiju Izrael još nije krenuo ni u jedan rat koji bi poboljšao njegovu situaciju ili riješio probleme, pri čemu su neki od njih, poput rata iz 1967. čak pogoršali njegovu situaciju, nije uvjerila nikoga. Samo čekaj slijedeći rat. To će jednom zauvijek riješiti sve naše probleme.
"Jednom zauvijek" je "potpuna pobjeda" dojučerašnjih godina. Nakon što je navodno porazio Hamas – jednom zauvijek – Izrael će također poraziti Hezbollah, jednom zauvijek. Problem je što to uvijek završi s nekoliko godina zatišja nakon čega slijedi rat koji je gori od svojih prethodnika. Pobornici velikog rata u Libanu svoju želju da ponovno vide IDF na periferiji Bejruta sada objašnjavaju time što to nazivaju velikom prilikom.
Tokom vikenda pozvali su donositelje odluka na djelovanje. Uostalom, tvrdili su, 500 oslijepljenih ljudi u Libanonu, što je rezultat eksplodiranja dojavljivača, pruža zlatnu priliku koja se neće vratiti u skorije vrijeme. Pa, šta dovraga čekate da započnete rat?
Sam koncept rata kao prilike ukazuje na bolestan način razmišljanja. Gledanje na rat kao jedino i primarno sredstvo rješavanja problema sugerira mentalnu iskrivljenost. Ali u zemlji u kojoj Karni Eldad, kolumnist u dnevniku Israel Hayom, desetke ubijenih ljudi, hiljade ranjenih i stotine oslijepljenih eksplodirajućim pejdžerima u Libanu naziva "velikim darom našoj naciji, koja to uveliko zaslužuje uoči nove godine", čovjek se ničemu ne čudi.
"Nevjerojatni udarci koje je pretrpio neprijatelj na sjeveru bili su upravo ono što je našoj naciji trebalo: elegancija, preciznost, poniženje, razmišljanje milion koraka unaprijed", reko je lirski. Milion koraka naprijed. Međutim, za zdrave ljude rat nije prilika ni za što drugo osim za krvoproliće, razaranje i gubitak.
Škola koja prihvaća koncept "jednom zauvijek" čini se posebno glupom nakon rata u Gazi. Uostalom, tamošnji rat trebao je jednom zauvijek riješiti naše probleme. Niti jedan od njih nije riješen nakon godinu dana ogorčene borbe, s desecima hiljada žrtava i potpunim uništenjem. Izrael će iz rata u Gazi izaći u puno goroj situaciji nego što je u njega ušao.
Kako uopće i pomisliti da će rat protiv mnogo jačeg neprijatelja, na mnogo težem terenu, s iscrpljenom vojskom, suočenom s globalnom odbojnošću, donijeti bolji rezultat od fijaska u Gazi? To samo može značiti da većina Izraelaca još nije shvatila razmjere neuspjeha u Gazi. Još nisu došli do očitog zaključka da bi bilo bolje da se Izrael nije tamo upustio u rat, a zatim jurio prema Sidonu. Baš kao i u slučaju Rafe, nema protivljenja. Ima protesta, ali ne protiv rata.
Teško je zamisliti takav spoj nepojmljivih događaja: dok vojnici i dalje ubijaju, ginu i siju propast u Gazi, uzalud i bez svrhe, druge sile probijaju se na sjever u još prokletiji rat, također dizajniran za rješavanje problema jednom zauvijek. I svi vide glasove i kupuju laži. A nakon Libana uhvatit ćemo se u koštac s Iranom. I tamo ćemo imati priliku, i tamo ćemo jednom zauvijek riješiti probleme.
