Šta se još treba dogoditi prije nego što se izraelsko građanstvo otrese svoje paralizirajuće apatije? Kakvi se daljnji užasi moraju dogoditi da bi se posredni mediji udostojili ispuniti svoju ulogu i izvijestiti o njima? Šta bi moglo razbiti narativ sedmog oktobra u koji je Izrael zaglibio, sa šokantnom tvrdnjom da je nakon njega sve dopušteno i da je samo on žrtva?

Sada se čini da ništa ne može pomoći. Ništa neće razbiti stakleni strop koji je Izrael izgradio za sebe kako bi izbjegao suočavanje s činjenicama. A činjenice sada stižu, popraćene konačnim dokazima: Izrael čini barbarske ratne zločine u Gazi. Ne kao iznimke, nego kao politiku.

Ne kao nepravilnosti nego kao stvar rutine. Više se ne može poricati poruka, iako Izrael to još uvijek pokušava. Hoće li još deset hiljada mrtve djece uspjeti i šokirati ovu zemlju? Hoće li još hiljadu snuff videa nekoga dirnuti? Možda smaknuće hiljadu muškaraca s lisicama na rukama okrenutih prema zidu? To je vrlo upitno.

Nemoralni oklop u koji se Izrael umotao je neprobojan. Neotporan je na bilo kakvu grozotu. Kad bi se možda krenulo u akciju eliminiranja 100 pasa u Gazi dnevno, zatresle bi se grede i probudila nacionalna svijest. Tek tada.

Nije slučajno da vojska ima posebnu naredbu o zabrani ubijanja pasa, što je u svom uzornom svjedočenju izvijestio rezervista Haim Har-Zahav, što je trebalo izazvati zemljotres. Sve drugo, osim ubijanja pasa – što je samo po sebi šokantno – uključujući nanošenje štete masama nedužnih ljudi u Gazi, bit će opravdano ili negirano od strane svih Izraelaca, onih loših i dobrih. S takvom savješću, prijenos stanovništva će također biti dočekan s zijevanjem. Koncentracijski logori, pa čak i logori smrti, naći će neke zagovornike. Sedmi oktobar je.

Zveckavo, činjenično i relevantno svjedočanstvo Har-Zahava trebalo bi biti obavezno štivo za svakog Izraelca. U vojsci, u školama, u sinagogama, u ješivama i na univerzitetima. Svi moraju pročitati Har-Zahava. To se neće dogoditi jer Izrael ne želi znati. Niko ne može poreći Har-Zahavove tvrdnje. On nije neprijatelj nacije i bio je tu, u koridoru Netzarima, za razliku od velike većine ljudi koji negiraju strahote. Ako Har-Zahavovo svjedočanstvo nije bilo dovoljno, slijedeći dan je stigla priča Nira Hassona u Haaretzu o projektu dokumentiranja koji je proveo hrabri historičar dr. Lee Mordechai.

Ova priča je još više zabrinjavajuća. Dr. Mordechai je predstavio najsistematskiji i najdetaljniji niz ratnih zločina koje su počinile Izraelske odbrambene snage u Gazi. Čak je i suzdržani Hasson svjedočio da je udubljivanje u mnoštvo Mordechaijevih dokaza bilo užasno iskustvo.

Hiljadu sto četrdeset porodica potpuno je izbrisano; možda najužasnija brojka je 710 mrtvih beba mlađih od godinu dana; 489 članova zdravstvenih timova, uključujući 55 liječnika; 100 profesora; 243 sportaša i četvero nedonoščadi, koji su umrli kada je vojska prisilila medicinsku sestru koja se brinula o njima; 240 ranjenika i bolesnika bilo je sedam dana zatvoreno u bolnici bez ikakve hrane.

Šta činiti nakon što vidite sve te podatke? Šta se može reći? Ali molim vas, izbjegavajte vođenje rezultata u maloprodajnom stilu koje vode dobri Izraelci poput novinara Nadava Eyala ("to nije izvještaj...to je koktel"): podaci su nepouzdani, Hamasovo ministarstvo zdravstva reklo vam je da je ovo istina, treba pričekati istražnu komisiju, koju se nikad neće osnovati – sve te isprike više ne vrijede. Ne s ovim alarmantnim brojevima smrtnih slučajeva, ne s obzirom na dokaze koji se gomilaju sa svih strana, sve dok čak i bivši načelnik štaba IDF-a (i desničarski političar) Moshe Ya'alon ne nazove ove zločine.

Nije potrebna istražna komisija, nego komisija savjesti. Pogledajte bilo koju TV stanicu koja nije izraelska i uvjerite se sami. Ako 700 mrtvih novorođenčadi ne može dirnuti srca izraelskih roditelja, koji toliko vole vlastitu djecu, onda je savjest Izraela smrtno bolesna, možda već umrla u ovom ratu. Barbarstvo je preplavilo zemlju. Postalo je lišeno bilo kakvog traga ljudskosti. I možda ostane s nama generacijama koje dolaze.