Srca Izraelaca su uz izraelske žrtve, to je ljudski. Ali golema usredotočenost na šest talaca naspram zanemarivanja desetaka hiljada palestinskih žrtava je bolesna i nemoralna

Izrael oplakuje šest ubijenih talaca. Oplakuje ih i svijet. Njihova imena, njihove slike, njihove životne priče i njihove porodice otvarale su vijesti u Izraelu i diljem svijeta. Hersh Goldberg-Polin i Eden Yerushalmi postali su slavne osobe protiv svoje volje, u zatočeništvu i u svojoj smrti. Svijet je plakao za njima – nemoguće je ne plakati: šest prekrasnih mladih ljudi, koji su prošli kroz pakao u zatočeništvu prije nego što su brutalno pogubljeni.

Ali naših šest talaca samo su vrh priče, mali dio žrtava rata. Njihovo postajanje globalnom pričom je razumljivo. Manje je razumljiv nevjerojatan kontrast između širokog izvještavanja o njihovim životima i smrti i potpunog zanemarivanja slične sudbine ljudi njihovih godina – jednako besprijekornih, domišljatih i lijepih poput njih, i jednako nevinih žrtava – na palestinskoj strani.

Iako je svijet šokiran sudbinom Gaze, nikada nije odao sličnu počast palestinskim žrtvama. Predsjednik Sjedinjenih Država ne zove rodbinu palih Palestinaca, čak ni ako su oni, poput Goldberg-Polin, imali američko državljanstvo. Sjedinjene Države nikada nisu pozvale na oslobađanje hiljada otetih Palestinaca koje je Izrael zatočio bez suđenja. Mlada Izraelka koja je ubijena na festivalu Nova izaziva više simpatija i suosjećanja u svijetu nego tinejdžerka izbjeglica iz Jabalye. Izraelac je sličniji "svijetu".

O previđanju i prikrivanju palestinskih patnji u izraelskoj javnoj raspravi već je sve rečeno, a još nije dovoljno. Još se nije rodio Palestinac ubijen u Gazi koji je imao lice, ime i životnu priču čije je ubistvo šokiralo Izrael.

Oko 17.000 djece ubijene u Pojasu Gaze od početka rata također je imalo nade i snove i porodice koje su uništene njihovom smrću. Oni ne zanimaju većinu Izraelaca; manjina se čak i raduje njihovoj smrti. U svijetu izvan Izraela na njih se gleda kao na strašne žrtve, ali čak i tamo obično nemaju ni imena ni lica.

Srca Izraelaca su uz izraelske žrtve. Ništa ne može biti razumljivije ni ljudskije. Ali nacionalno žaljenje u takvim razmjerima za šest talaca, usred potpunog zanemarivanja desetaka hiljada palestinskih žrtava, bolesno je i nemoralno: dehumanizacija bez trunke ljudskosti za žrtve – čak ni za ubijenu djecu; za djecu koja su raseljena, siročad, bolesna, gladna ili kojima su amputirani udovi.

Na sat vremena vožnje od Tel Aviva ima na desetke hiljada takve djece i mi smo prema njima potpuno ravnodušni. Izrael je poslao misije pomoći na Filipine. Što više Izrael plače nad svojim taocima i mrtvima, to je očigledniji nesaglediv jaz između njegove nacionalne tuge i njegove potpune apatije prema palestinskim žrtvama.

Nije teško zamisliti kako se stanovnici Gaze osjećaju pred svijetom koji je potresen sa šest mrtvih izraelskih talaca, dok alarmantnom brzinom gubi interes za 40.000 mrtvih Palestinaca. Također, kada govore o otetima, govore samo o izraelskim taocima.

Šta je sa stotinama i hiljadama Palestinaca otetih iz Pojasa Gaze i Zapadne obale; takozvani administrativni pritvor, u kojem su držani bez suđenja; šta je "nezakonitim borcima" i zarobljenim nedužnim radnicima, o čijem broju niko i ne govori? Neke od njih, barem, drži se u paklenim uslovima. I oni imaju zabrinute porodice koje nemaju pojma šta im se dogodilo već 10 mjeseci; i njima se uskraćuju posjete Međunarodnog komiteta Crvenog križa.

Ove sedmice Sheren Falah Saab obavila je vrhunski posao ispričavši priču o jednom Palestincu u Gazi, Mohammadu "Medi" Halimyju, 19-godišnjem TikTokeru koji je ubijen kada je otišao napuniti svoj telefon. Članak je bio tračak svjetla u tami. Mrtvi Palestinac u Gazi s imenom i licem, zahvaljujući TikToku i Falah Saabi.

Priča o Medi izaziva knedlu u grlu, ništa manje nego video Edena Yerushalmija koji je Hamas objavio ove sedmice. Je li to uopće dopušteno reći u današnjem Izraelu?