Bio je to kraj jedne radosne sedmice, kakav nismo vidjeli deset mjeseci. U srijedu smo srušili šefa Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu; u petak smo pobijedili Kayru Ozdemir na Olimpijskim igrama u Parizu. Haniyeha smo srušili bombom, tursku džudašicu srušili su ipponom za 15 sekundi.
Ima više zajedničkog s ta dva uklanjanja nego što se čini: oba su probudila neodoljiv val nacionalnog ponosa i radosti; lanac supermarketa Victory čak je častio u čast prvog skidanja, no oba ukidanja su bila namijenjena upravo iz tog razloga. I jednima i drugima nedostaje ikakva svrha, osim časti, zadovoljstva i nacionalnog ponosa. Lijepo je i utješno znati da smo srušili Hamssovca i turskog sportistu.
Cionistički političari međusobno su se takmičili ko će više pohvaliti ta dva skidanja: čelnik Yesh Atida, MK Yair Lapid i čelnik laburista, MK Yair Golan, bili su toliko uzbuđeni zbog oba. Ministar finansija Bezalel Smotrich rekao je: "Pobijedili smo ih i pokorili." Novinar Shai Golden je još preciznije izrazio duh vremena, "Raz Herzko. Izraelska ratnica. Imamo najbolje žene ratnice na strunjači i na bojnom polju. Naprijed, naprijed, Izraele! Narod Izraela živi!" Živjeti, i na strunjači i na bojnom polju.
Pomalo je nepravedno porediti sport u kojem Izrael uspijeva časno i legitimno s ubistvima, u kojima Izrael uspijeva nečasno i nelegitimno. Ali poređenje je potrebno kada znate da toliko mnogo Izraelaca, vjerovatno apsolutna većina, slično tretira ta dva područja. Medalje se osvajaju samo u sportu, ali vidite kako sebi Izraelci dodjeljuju medalje i za atentate?
"U dva atentata koji oduzimaju dah, Izrael je na šest sati obnovio ono što je nekada bio: zemlju koja može zasjeniti holivudske filmove", rekao je Ben Caspit neugodno djetinjasto. Ovo su naši najbolji sati, sati u kojima ubijamo ljude, poput mafije, poput mračnih režima. Naši sati su najljepši kada nas većina svijeta mrzi do srži.
Hvala ti, Mossade, za tih šest prekrasnih sati, poput sati džuda na Olimpijskim igrama, poput vježbi na podu Simone Biles. Hvala vam, mediji, što ste slavili ova ubistva pjevajući im pjesme slave. Atentat koji je koristio Izraelu tek treba da se rodi.
U šest sati koliko je Caspit uživao, Izrael je ubio dva svoja neprijatelja, jednog vojnog pripadnika Hezbollaha, a drugog državnika Hamasa. Spajanje riječi "Hamasov državnik" para uši Izraelcima – toga nema na stranicama propagande – ali Haniyeh je bio predsjednik Političkog ureda Hamasa. Sumnja se da je ikad držao oružje i sumnja se da je unaprijed znao za sedmi oktobar.
Ovo nije pjesma hvalospjeva za Haniyeha, niti oplakivanje njegove smrti, ali zemlja koja ubije čovjeka s kojim pregovara o prekidu vatre i oslobađanju talaca prešla je granicu svog legitimiteta. Zemlja koja to učini na iranskom tlu, dan nakon što njihov novi predsjednik položi zakletvu, želi rat s Iranom. Država koja navija za ovo je glupa zemlja: navija za katastrofe koje joj se doslovno mogu srušiti na glavu.
Uistinu raspaljuje maštu, bomba koja je unaprijed postavljena u pravu sobu u gostinjskoj kući Iranske revolucionarne garde. Da je "Fauda" napisala takvo djelo, bila bi optužena za krajnji nedostatak vjerodostojnosti. Zaista je lijepo znati da možemo postići takav podvig. Ali, dovraga, za što je to bilo dobro? Koja je prednost? Štetu ćemo vidjeti u narednim danima. Već se primjećuje u domovima, supermarketima i vrtićima, zabrinuti zbog onoga što dolazi. Prije nadolazeće katastrofe, sjetite se svih navijanja.
