Uz minimalno protivljenje i osjećaj kiselosti, gorčine i povremeno ljutnje, još jedan nepotrebni izraelski rat na sjeveru završio je u srijedu. Mrtve se pokapa – održavajući normalan omjer od oko 4000 prema oko 100. Ranjenici su na rehabilitaciji, ožalošćeni tuguju i u posttraumatskom šoku, domovi su u ruševinama i nigdje nije bolje na kraju ovog beskorisnog rata nego bilo je prije nego što je eruptirao. Premijerova završna riječ u utorak navečer to je dobro ilustrirala.

Benjamin Netanyahu je u obeshrabrujućem govoru u povodu prekida vatre na sjeveru nabrajao ratna postignuća: koliko smo ubili i koliko uništili, kao da je mjera krvi i opseg razaranja postignuće. “Zemlja se tresla u Bejrutu”, pohvalio se. Pa šta? Kakvu je korist Izrael dobio od tog zemljotresa osim zadovoljenja žudnje za osvetom? Šta je ko dobio, osim industrije oružja i ratnih barona?

Netanyahu ni na trenutak nije pokušao pružiti ni tračak nade za drugačiju budućnost. Samo je obećao da ćemo i u slijedećem krugu nastaviti s ubijanjem i uništavanjem. Jedina izraelska vizija je nastaviti živjeti od mača, i samo od mača, zauvijek.

Većina Izraelaca ima sličan način razmišljanja. U njegovoj praznini dio opozicije istupio je protiv prekida vatre, dok su bibijevci teško gutali i previjali se od nelagode. Još jedan rat završava bez ikakvih radovanja u bilo kojem političkom taboru. U ovim su krajevima takvi osjećaji rezervirani za početak ratova, a ne za njihov kraj.

U tom slučaju, čemu je služio ovaj nasilni spektakl? Je li Izrael sada sigurnije mjesto? Je li Galileja? Je li se poboljšao međunarodni položaj zemlje? Ima li ekonomiju? Ima li narodnog duha ili raspoloženja? Ima li šta? Samo se šteta ponovo nagomilala i dosegla neviđene visine.

Od prvog dana rata bilo je jasno da borba na dva fronta neće dovesti do bolje budućnosti. To se događa kada krenete voditi kaznene ratove, čiji je cilj zadovoljiti javno mnijenje. Oni će reći: "Nema alternative." Rekli su: "Oni su to započeli." Tvrdili su samoodbranu. Sve je to tačno, ali koji su ciljevi postignuti osim sveobuhvatnih ubistava koja će brzo iznjedriti nove linije zapovijedanja i masovnog ubijanja i razaranja koji su već iznjedrili goruću mržnju koja je opravdanija nego ikad diljem svijeta?

Izrael je vojno pobijedio u Libanu i Gazi, a izgubio u svakom drugom pogledu. Izraelski čelnici su traženi u Haagu, a njegovi su građani izopćeni u svijetu. Gaza i Liban bili su dva rata po izboru. Od samog početka bilo je jasno da je možda bilo dopušteno plaćati ih, ali da bi to takođe bilo užasno glupo.

Bilo je moguće i potrebno ne voditi tako stravičan rat protiv Gaze ni nakon sedmog oktobra. Rat nije vratio ni mrtve ni taoce. Takođe je bilo moguće i potrebno ne voditi rat protiv Hezbollaha. Ono što je postignuto sporazumom od utorka bilo je moguće postići bez rata – zaustavljanje rata u Gazi. Stoga je obrazloženje da Izrael nije imao izbora pogrešno. Posebno je nečuveno kada se vidi kako je to završilo i po koju cijenu. Zato bi bilo bolje da se nije ratovalo u Gazi, bez čega ne bi bilo ni rata na sjeveru.

Ožalošćene porodice pokušava se uvjeriti da njihovi sinovi nisu uzalud poginuli, da su poginuli braneći domovinu. Teško je raspravljati s njima, ali kakva odbrana koje domovine postoji u užasavajućem razaranju i smrti u Gazi i užasnoj kazni u Libanu? Sve što je Izrael želio postići sporazumom na sjeveru bio je time-out do slijedećeg rata. Nije bilo ni pokušaja nečeg drugog. U Gazi je stvarnost još gora. Tamo je ubijanje samo ubijanja radi i nema kraja. To je katastrofalna politika.

Izrael zadržava pravo na samoodbranu, ali niti jedan od dva fronta se time nije bavio. Da se Izrael želio braniti, trebao je znati šta želi postići na kraju rata. Nije imao pojma, pa je to bio još jedan uzalud vođen rat čiji djelimični kraj niko niti ne slavi.

Izrael želi ratove.