Svakog jutra u osam, osnovna škola koju sam pohađao održavala bi prozivke u dvorištu, a jedan od učenika, ponekad i ja, otišao bi na razglas i recitirao dnevni psalam – na primjer, "Danas je peti dan u sedmici, na kojem su Leviti u Hramu recitirali..."

Tako su osam godina počinjali naši dani – vjersko/nacionalnom ceremonijom u jednoj navodno sekularnoj školi u Tel Avivu. Slično tome, sat "dočekivanja subote" bio je zadnji sat svakog petka. Za to smo se obukli u plavo i bijelo – nacionalne boje, koje su bile i boje svečane odjeće.

U drugom razredu imali smo ceremoniju "predavanja Tore" na kojoj smo od direktora dobili svoj prvi primjerak. Na Tu Bišvat imali smo ceremoniju sadnje drveća, a na Šavuot smo imali ceremoniju prinošenja prvih plodova. Na Dan sjećanja, Melly Bronstein bi pjevala. Ne sjećam se tako jasno ceremonije Dana sjećanja na holokaust, ali za obje ove memorijalne ceremonije nosili smo plavo i bijelo i šutke stajali mirno.

Naša djetinjstva bila su puna ceremonija, sve nacionalne ili vjerske/nacionalne. Mislili smo da je to normalno. Nismo bili upoznati ni s jednom drugom realnošću. To su bili dani kada se kovao timski duh nacije, a to je bila svrha ceremonija. U retrospektivi, neke su bile isforsirane, čak i smiješne.

Bez obzira na to je li naš timski duh iskovan ili ne, mnoštvo ceremonija i dalje je dio Izraela. Imamo više ceremonija nego bilo koja druga zemlja, baš kao što ima više spomenika. Možda nema praznika svaki dan, ali ima svečanosti svaki dan. U tome, naravno, prednjači vojska – polaganje zakletve novih regruta na Zidu plača ili Masadi, ceremonije diplomiranja na kursevima i Marš beretki u kojem sada učestvuju i roditelji.

Ako se ritualizacija života mogla razumjeti u mladoj, neodlučnoj zemlji, postala je jadna i smiješna u zemlji koja se približava svojoj 80. godini. A ovih je dana dosegla nove visine. Yahrzeit za rat koji još nije završio – to je nešto što još nismo vidjeli.

Zemlja koja ionako krvari i ima ožiljke sada se diže oko besmislica – ko je za ceremoniju koju organizira ministarka saobraćaja Miri Regev, a ko za onu koju organizira manekenka i TV voditeljica Rotem Sela. To je bivša glasnogovornica vojske protiv bivše glasnogovornice Tornado klima uređaja.

Hoće li pjevač Shlomo Artzi prisustvovati alternativnoj ceremoniji i šta će tamo pjevati Aviv Geffen? Hoće li pjevačica Eden Ben Zaken prisustvovati "vladinoj" svečanosti? Hoće li ljudi ići na onaj u Ofakimu ili onaj u Tel Avivu? Hoće li se održati s publikom ili bez nje? Kako će izgledati ceremonija i ko će je voditi?

Koliko će porodica talaca prisustvovati "vladinoj" ceremoniji, a koliko će je bojkotovati? Ko je na Božjoj strani, neka dođe kod mene, a ko je s Benjaminom Netanyahuom, neka ode na Regevovu ceremoniju. Aškenazi su sa Selom, a Mizrahi sa Regevom. U suprotnom, ovdje ćemo imati građanski rat.

Odavno se ovdje nije vodila tako žestoka rasprava. Ipak, sve se vrti oko ceremonije koja se još nije dogodila za rat koji još nije završio. Galama u Izraelu uvijek se diže oko najmarginalnijeg pitanja, površnog i šupljeg, krajnje trivijalnosti. Sve kako bi pobjegli od suočavanja s doista sudbonosnim problemima kojima se niko ne želi pozabaviti.

Zašto je uopće važno održati ceremoniju sedmog oktobra? Ima li neko ko se ne sjeća? I je li neko iz toga izvukao kakvu pouku?

Za porodice koje tuguju, žalost je još uvijek na vrhuncu. Svi ostali Izraelci su zauzeti svojim životima. I očaj vlada svima. Pa šta da radimo? Ignoriramo sve i zaratimo zbog ceremonije. Da nije tužno, bilo bi smiješno, groteskno, komedija koju je mogao napisati Hanoch Levin.

Od sedmog oktrobra, Izrael se bez prestanka vrti u tom danu, to je najduži dan u historiji Izraela, dan koji još uvijek nije završio. Ipak, i ovo je namijenjeno potiskivanju, poricanju i bijegu od onoga što je stvarno važno. Valjati ćemo se u prošlosti, a onda nećemo morati razmišljati kako se iz nje izvući. Izigravat ćemo žrtvu do kraja, a onda se nećemo morati nositi sa žrtvama vlastitih užasnih zločina.

Sedmog oktobra ne treba ceremonija. Još je živ i zdrav, mrtav i držan kao talac. Prisutan je cijelo vrijeme.

Ali kada je ceremonija najvažnija stvar, kada je iskustvo ono što oblikuje našu svijest, jasno je da ljudi ovdje bježe od vijesti. Ljudi ne žele gledati stvarnosti ravno u lice, radije bi se usredotočili na ceremoniju. Hoće li biti jedna ceremonija, ili dvije, ili 10 – to je ono što je sada važno?