Možda nismo dovoljno ocrnili njegov stil života; u svakom slučaju, došao je do svih kleveta pošteno. Ali imajte na umu da se njegovi brojni klevetnici suzdržavaju od napada na njega po jednom pitanju: njegovoj ideologiji. Što se tiče svih njegovih kritičara, on nema nikakvu ideologiju, samo duboku želju da ostane na položaju, žudnju za moći koja ne poznaje granice. Za njih, on je šuplji oportunist, bez ikakvog svjetonazora. Ako ga je ikada i imao, davno ga je prodao, samo da ostane na vlasti.

Glavni urednik Haaretza, Aluf Benn, misli suprotno. Prema njegovim riječima, Benjamin Netanyahu ima najvažniji cilj, a to nije nužno ostanak na vlasti. Netanyahu se, kaže Benn, bori za mnogo veći cilj: trajnu okupaciju Pojasa Gaze.

Da bi ga postigao, premijer je spreman platiti visoku cijenu, uključujući napuštanje talaca i rizik od regionalnog rata, pod uslovom da Izrael zauvijek kontroliše Gazu. Niko nikada nije analizirao Netanyahuove motive na ovaj način. I dalje je ključno pitanje šta ga motivira.

Bennov odgovor ne umanjuje potrebu za borbom protiv Netanyahua, ali razotkriva intelektualno siromaštvo njegovih protivnika. Ne napadaju ga zbog ideologije, samo zbog opscenog načina života, jer im tako više odgovara.

Također je lako napadati Netanyahua zbog neuspjeha sedmo oktobra zbog njegove najveće odgovornosti, ali ovaj se tabor suzdržava od kritike zbog njegovog svjetonazora jer vrlo dobro zna da nema stvarnih ideoloških razlika s njim i nema provedivog plana za izvlačenje Izraela iz onoga u šta je zapao.

Od svih mogućih kandidata za zamjenu Netanyahua – Yoav Gallant, Benny Gantz, Gadi Eisenkot, Naftali Bennett, Avigdor Lieberman, Gideon Sa'ar, Yossi Cohen i Yair Golan – ne postoji niti jedan koji je spreman osloboditi sve palestinske zatvorenike i povući se iz cijelog Pojasa Gaze. Drugim riječima, ne postoji niko ko je istinski za prekid rata i oslobađanje talaca. Također nema nikoga ko se ikada namjerava povući na granice od prije 1967. godine.

Budući da je to tako, izbjegavaju kritizirati Netanyahuov plan. Zločini i propusti njegove vlade, zbog kojih je Izrael ne samo optužen za genocid, već ga je i pretvorio u truhlu, korumpiranu i nefunkcionalnu zemlju Trećeg svijeta, razočaravaju. Ništa manje obeshrabrujuća nije činjenica da ntko od njegovih glasnih kritičara ne predlaže nešto drugačije.

Netanyahuova ideologija mnogo je opasnija od njegovog raskošnog načina života i njegove korupcije. Suprotno mišljenju njegovih kritičara, godinama se držao svoje ideologije. Netanyahu nikada nije vjerovao u dogovore s Palestincima. On je pobožni vjernik vječnog života pod mačem; nikada se nije odmakao od toga.

Još od transparentnog i gotovo priznatog trika "govora Bar-Ilan", Netanyahu je djelovao i napredovao: zauvijek je skinuo mogućnost uspostave palestinske države sa stola i spriječio svaki angažman s drugim rješenjima.

Nikada nije vjerovao u diplomatsko rješenje i ostao je vjeran svom uvjerenju. Slijedeće je osvajanje Gaze, a pretvaranje ovoga u trajnu okupaciju dodaje još jednu kocku njegovom planu da "riješi" palestinsko pitanje samo ratom.

Netanyahua je trebalo nemilosrdno napadati zbog ovakvog svjetonazora, prije svega, uključujući njegov način života. To je ono što sije sjeme uništenja zemlje, mnogo prije aviona Wing of Zion, njegovog sina Yaira, njegove žene Sare i suđenja za korupciju.

Beskrajno renoviranje kuće u Cezareji je odvratno, kao i tretman zaposlenika u rezidenciji premijera, ali Netanyahuov plan da ovjekovječi apartheid najveća je opasnost od najomraženijeg/najpoštovanijeg premijera u izraelskoj historiji.

Zbog toga, zbog ovjekovječenja apartheida, nijedan vođa cionističke stranke ne može napadati Netanyahua: od Itamara Ben-Gvira do Yaira Golana, svi se slažu s njim. I to je pravi razlog za očaj, to je najveći od svih razloga za beznađe.