Yair Weigler, edukator i izvršni direktor organizacije pod nazivom "Učitelji za promjene", upravo se vratio s podužeg boravka u rezervi.
"Vidjeli smo akciju u raznim četvrtima i izbjegličkim kampovima u Pojasu Gaze, kao i provođenje nekog vremena na plažama, nakon čega je uslijedila akcija u Libanonu … bili smo doseljenici, Tel Avivljani, ljudi evakuirani iz [Pojasa Gaze] bloka Katif 2005.; bili smo braća po oružju, ljudi u obrazovanju i visokoj tehnologiji... jedna tenkovska četa," rekao je poetično, kao da je mladić koji se vraća s prekomorskog putovanja nakon završetka vojske, pjevajući hvalospjeve mjestima koja je posjetio. Oh, Shujaiyeh, oh, kakvo jedinstvo. Kakva vojska, takav narod.
Bivši premijer Naftali Bennett požurio je podijeliti riječi edukatora: "U Izraelu se pojavila generacija lavova. Ne sumnjam da će se ovi momci, borci i rezervisti, vratiti u civilni život kao više idealistični ljudi, ljudi koji su suosjećajniji i oni su ljudi koji će obnoviti ovu zemlju sljedećih 50 godina. Ima nade!"
Čak i ako zanemarimo dosadnu patetiku koju pokazuje sićušni političar s kapom na glavi, ne možemo a da ne ostanemo zgroženi haosom koji se odvija pred našim zapanjenim i bespomoćnim očima. Dan je noć i noć je dan. Etničko čišćenje i masovna ubistva su ideali, a ratni zločini stvaraju civile koji su bolji i vrijednosniji. To je značenje nade u Bennettovoj shemi stvari.
Čovjek to čita s nevjericom. To o svojoj vrlo problematičnoj rezervnoj vojnoj dužnosti kaže učitelj u Izraelu, a tako reagira i vođa umjerene desnice, osoba koja utjelovljuje nadu u alternativu. Godine 2024. Izrael ne samo da nema naznake inventara onoga što je njegova vojska učinila u Gazi i Libanonu – navikli smo na to – sada zločine i brutalnost uzdižu na razinu ideala. Na satovima građanskog odgoja sada će se raspravljati o tome kako je masakr nad desecima hiljada žena i djece postao vrijednost. Ovako ćete uništiti komad zemlje i učiniti Izraelce boljim građanima. Genocid kao edukativna radionica.
Svako ko je očekivao osjećaj krivice, računovodstveni ili etički upitnik, dobija upravo suprotno. Svako ko je očekivao generaciju pogođenu traumom zbog onoga što je učinila, s nemilosrdnim noćnim morama i plačem u snu nad zlodjelima, dobiva nacionalni ponos. Cionistički ideal sada je rat koji bjesni u Gazi. Strašan zločin koji tek treba definirati na međunarodnim sudovima, rat kojeg se cijeli svijet užasava, opravdano, zločin koji se sada pretvara u vrijednost. Ovdje je stasala generacija lavova.
Ova generacija lavova koja ni na trenutak neće otvoreno pogledati svojih ruku djelo. Previše je kukavički. Represija i poricanje se mogu razumjeti – bez toga se ne bi mogao voditi ovakav rat, rat koji je besmislen i neobuzdan. Ali Izrael je ovo odveo na još nepojmljivije mjesto.
Nikada ovdje nije iskazan takav ponos zbog tako strašnih ratnih zločina. Policajci hodaju među ruševinama u Gazi pred TV kamerama poput napuhanih paunova. Nema nijednog dopisnika koji bi spasio dignitet svoje profesije pitanjem koji je smisao sve te destrukcije. Koja je bila njegova svrha, zakonitost, moral? Koje nam je pravo dopuštalo da počinimo takvo razaranje? Konvoji najjadnijih ljudi vuku se tamo-amo po pijesku, na štakama, u invalidskim kolicima, u zaprežnim kolima koja voze izgladnjeli magarci, ljudi spremni izrecitirati TV dopisniku Ohadu Hamu sve što on od njih zatraži u zamjenu za kap vode – i ovo se zove novinarski udar koji diže Hamov profesionalni ponos.
Sumnjam da bi se ruska televizija usudila prenijeti tako sramotan prizor iz Ukrajine. Možda bi ga tamo sram spriječio. Ovdje nema osjećaja srama. Ništa nisu izrazili Ham, Channel 12, mediji, Weigler ili Bennett.
Ne radi se samo o tome da je Izrael izgubio svaki osjećaj srama. Ponosi se svojim podvizima. Nije da Izraelci gledaju na rat kao na nužno zlo, tobože nas osuđujući da živimo s njim. Sada je uzor vrijednosti – rat kao pedagoška pjesma. Transfer u sjevernom Pojasu Gaze i masakr na njegovom jugu kao nacionalna baština, s foto albumima i muzejima koji uskoro slijede. Od ovoga će se mnogo teže oporaviti.
Bennett obećava da će ova generacija lavova, bez savjesti i kompasa, graditi zemlju slijedećih 50 godina. Zamisli samo. Ima nešto što treba čekati.
