Kada Benjamin Netanyahu odbije prijedlog američkog predsjednika – zapravo, već je to učinio – Izrael, a ne samo Međunarodni krivični sud u Haagu, bit će primoran proglasiti ga ratnim zločincem. Negativan odgovor na prijedlog Joea Bidena, najbolju ponudu u gradu, posljednju priliku za spašavanje talaca, bit će ratni zločin.
Reći ne Bidenu znači reći da još većem uzaludnom, masovnom krvoproliću izraelskih vojnika i, još više, stanovnika Gaze; da smrti posljednjeg taoca u zarobljeništvu Hamasa; da genocidu; da ratu na sjeveru; da za proglašenje Izraela državom parijom. Ako Netanyahu kaže ne Bidenu – ništa ne može biti sigurnije – on će reći da svemu gore navedenom. A nekoga ko sve navedeno potvrđuje, vlastita bi država trebala osuditi kao ratnog zločinca, osim ako svi nismo ratni zločinci.
Između petka i subote navečer još se moglo uživati u zabludi da će Netanyahu reći da i da će rat završiti. Ponuda američkog predsjednika, navodno ponuda koju je dao Netanyahu, bila je umjetničko djelo po svom sastavu, razuman diplomatski plan za izlazak iz zone katastrofe izraelsko-palestinskih odnosa. Nikada neće postojati bolji plan. Najavljuje posljednju priliku za Izrael da napusti ovaj rat i smanji svoje gubitke.
Ali svakoj suboti dođe kraj, a ratni huškači izlaze iz svojih šabatnih jazbina. Svojim izborom predstavljanja svog plana tokom večernjeg udarnog termina za sekularne Izraelce, petak navečer, Biden nam je priuštio tračak nade, koji je nestao čim se pojavio, s pojavom triju zvijezda na izraelskom nebu, najavljujući kraj šabata i nastavak rata.
Biden misli dobro. Izrael ima podle namjere. Biden želi mir, ali Izrael želi rat. Čak i Hamas, u ovom trenutku, želi mir više od Izraela. Tokom ovog rata odbijao sam vjerovati da je Netanyahua u potpunosti vodila njegova vlastita politička sudbina.
Vjerovao sam da je Netanyahu kojeg sam poznavao imao druge obzire. Rekavši ne Bidenu, on briše posljednje ostatke državničkog držanja za koje je preuzeo, ako ih je još uvijek ostalo, auru relativne umjerenosti i uglavnom ono u što smo vjerovali godinama: da je, kad je rasporedio vojsku i krenuo u rat, bio glavni najoprezniji i najodmjereniji premijer kojeg je Izrael ikada imao.
Rat od sedmog oktobra razbio je ovo uvjerenje od samog početka. Nastavak rata sada će zauvijek okončati ovu percepciju. Nastavak rata ne samo da pojačava sumnje u vezi s Netanyahuovim motivima, već također pojačava sumnje u vezi s njegovim partnerima i iznuđivačima na desnici: genocid je ono što oni traže. Ne postoji drugi način da se opiše njihova žudnja za osvetom i krvlju, uvijek nezasitna.
Ali na njihove riječi ne treba čekati. Leci koje je u subotu raspršila IDF u Beit Hanounu, pozivajući izbjeglice koje su se vratile u svoje uništene domove da ih ponovo evakuiraju, pravi su izraelski odgovor na plan predsjednika Bidena da okonča rat. Oni također ilustriraju kako će rat od sada izgledati: beskrajni ciklus smrti i razaranja. Nakon Rafe vraćamo se na početak, u sjeverni Pojas Gaze, kao u igri Monopoly, ali s okrutnošću, a odatle prema jugu do Rafe, kroz ruševine Jabalye, i tako dalje, u blatu natopljenom krvlju.
Vojne štamparije neće prestati štampati letke, a izbjegli Palestinci bit će premješteni kao stoka u klaonicu; sve dok u Gazi više ne ostane ni kamen niti "ostaci drva za vatru ili uglja za peć, mjesto bez kruha, vatre, vode, samo sa pregrštima pepela", prema riječima pjesnika Moshe Tabenkina.
Biden je želio stati u kraj svemu tome. Želio je to već dugo. Želi, ali ne čini ništa. Svojem planu predstavljenom u petak trebao je dodati jednu odlučnu rečenicu: Ako Izrael odbije ovaj plan, SAD će mu odmah prestati davati oružje. Odmah. Samo tako se može okončati ova noćna mora, užas kojem se za sada ne nazire kraj.
