Samo nekoliko sati dijelilo je susret Antonyja Blinkena i Benjamina Netanyahua u Jerusalemu od dirljivog, dojmljivog govora predsjednika SAD-a na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji u Chicagu. No udaljenost između uzvišenih primjedbi Joea Bidena i kapitulacije njegova državnog sekretara nesaglediva je.
U Chicagu, predsjednik je udario šakom po govornici, žestoko i s uvjerenjem: "Radimo danonoćno na ... humanitarnoj pomoći u zdravstvu i hrani u Gazi ... i konačno, konačno, konačno uspostavimo prekid vatre i okončamo ovaj rat", rekao je s nesvojstvenom patetikom. Ali nekoliko sati ranije, Blinken je učinio upravo suprotno: složio se s Netanyahuom, ponašajući se kao krajnje nepošten posrednik, osiguravajući da će se rat i zločini nastaviti i govoreći ne prekidu vatre i povratku talaca.
Američka predaja Netanyahuu uzrokovala je to. Distanca između Bidenove retorike i Blinkenove diplomatije ne može biti veća ni bolnija.
Nije da državni sekretar ne dijeli uzvišene ciljeve koje je iznio predsjednik. Ali ono što se dogodilo tokom njegove posjeta ovdje nije ništa manje nego zapanjujuće: Izrael je rekao ono što misli da bi trebao biti nacrt, a Sjedinjene Države su postupile kako bi rekle da se Izrael slaže, kako bi mogli okriviti Hamas i šutjeti do izbora u novembru.
Prošlo je manje od dva dana, a optimizam koji su Sjedinjene Države posule poput konfeta zamijenili su izvještaji da su pregovori u zastoju. Možda je Amerika željela dogovor, ali je učinila sve da ga osujeti. Izgovarao je velike pohvale dogovoru, ali nije ni razmišljao o vršenju istinskog pritiska na Izrael – djelima, a ne riječima.
I tako se postavlja gotovo vječno pitanje na koje nema odgovora: Šta se ovdje događa? Šta stoji iza zbunjujućeg ponašanja Sjedinjenih Država? Ko je ovdje velesila, a ko država naručitelj?
Ili Amerika ne želi rat u Gazi i užasnuta je njenim uništenjem – a u ovom slučaju tačno zna što mora učiniti i kako učinkovito pritisnuti Izrael – ili želi rat. Sudeći po ponašanju, Amerika želi rat i genocid. Njene su ruke već natopljene krvlju Gaze. Ruke su ruke Izraela, ali oružje je PROIZVEDENO U SAD-u, kao i diplomatska podrška – i to je bezuslovno.
Biden se približava kraju svog mandata na gotovo spektakularan način, a ostat će zapamćen kao dobronamjeran predsjednik. Može se pohvaliti i brojnim uspjesima; rat u Gazi nije među njima. To će mu se zauvijek računati. Mogao je to odavno zaustaviti. Nije, a i sada, kad je već sve beznadno, pušta Blinkena da se preda Netanyahuovim zahtjevima.
Ko se protivi ratu, ne naoružava jednu stranu do zuba. Neko ko želi prekinuti opasan i nepravedan rat, obustavlja nabavu oružja ili je barem uslovljava mjerama koje će dovesti do njegovog kraja. Neko ko želi zaustaviti rat također ne koristi svoju moć veta da zaštiti one koji ga žele nastaviti do kraja vremena. Neko ko naoružava i štiti želi da se rat nastavi. Bidenove dirljive riječi, koje su zasigurno bile iskrene, besmislene su kada je ovo politika opskrbe oružjem i pomoći njegove administracije.
Sadašnji prijedlog, prema izvještajima, omogućuje Izraelu nastavak rata nakon kratkog zatišja, neoslobađanje desetaka zarobljenika i, što je najvažnije, ne uklanja IDF iz Pojasa Gaze. Bez svega toga nema dogovora i nemoguće je tražiti da Hamas na to pristane. Tako se ne završava rat, tako se rasplamsava, gospodine predsjedniče. Iznevjerili ste uzvišene vrijednosti u koje zasigurno i dalje vjerujete.
