U glavnom naslovu dnevnika Yedioth Ahronoth nazvan je "vragom iz Gaze". Televizijski voditelji su se takmičili u korištenju ružnih riječi, nazivajući ga najvećim neprijateljem, prezrenim ubicom, glavnim ubicom. Poredili su ga s Adolfom Hitlerom i nazivali ga štakorom.

Nema smisla dodavati riječi prikazivanju njegovog smrskanog tijela i smrskane glave, s otvorenim ustima i pregledanim zubima kao da je zvijer, ili poruzi što se pokušava braniti palicom jednom rukom koja nije bio odsječena. To je bio čovjek i ovo je Izrael; nećemo pokušati zaustaviti njegovu radost.

Ali postoji jedna stvar koju ne bismo trebali zanemariti: naš nedostatak samosvijesti i naša sljepoća. Da je Yahya Sinwar vrag, kako bismo definirali postupke Izraela tokom prošle godine? A kako ih doživljavaju u svijetu? Ako je glas izraelskih masa to kada voditeljica Channela 12 Dany Cushmaro citira otrcanu Bialikovu pjesmu, "Ovakvu osvetu, za krv djeteta, Sotona tek treba smisliti", nakon ubistva 22 djece Hezbollahovom raketom 27. jula, šta reći o 17.000 mrtve djece u Gazi i osveti za njihovu krv? Nećemo ništa reći. To 22 je bilo naše, 17.000 je bilo njihovih i kako ih uopće možete porediti? Nema osvete, nema suosjećanja, o tome se čak i ne izvještava.

Sinwar zaslužuje sve epitete prilijepljene uz njegovo ime, ali nije Izrael taj koji ima pravo na to. Država koja je tako duboko uronjena u krv Gaze i njenih ruševina nema moralno dopuštenje definirati svog okrutnog i ogorčenog neprijatelja kao đavla, prije nego što ispita vlastita djela. Kako se Izrael može žaliti na okrutnost Sinwara, a da ne trepne okom? Bez mucanja. Bez osjećaja nelagode ili srama.

Činjenica da Izrael ne prijavljuje masovno krvoproliće i razaranje u Gazi ne čini ga manje okrutnim. Naprotiv, čini ta djela okrutnijima. Da je Izrael barem bio svjestan svojih djela, suočavanja s njima izravno dok je zahtijevao svoje pravo da se brani, pravo koje mu dopušta da čini što god hoće, možda bi se to moglo razumjeti, svakako više od ideje da ako se ne suočimo stvarnost ne postoji; da ako ne pokažemo svoju okrutnost, to se može pripisati samo vragu iz Gaze. U našim očima, Sinwar je đavo, a mi smo anđeli mira i milosrđa.

Ovo nije samo ono o čemu se radi. Izraelska sljepoća sada je jedna od najvećih prepreka na putu do okončanja ovog strašnog i nezasitnog rata. Predstavljanje neprijatelja kao vraga bez gledanja u ogledalo omogućuje nam da zauvijek opravdamo nastavak ovog rata.

Ako je ovo rat između apsolutnog Dobra i apsolutnog Zla, ne smije se odustati, svi smo za to. Postoji samozadovoljstvo, osjećaj potpunog opravdanja i nedostatak izbora koji motivira mnoge Izraelce da nastave podržavati rat. To je također ono zbog čega mnogi Izraelci ne razumiju zašto je svijet protiv nas.

Kada govorimo o đavlu, teško je znati odakle početi. Je li to iz prošlosedmičnog istraživačkog izvještaja u New York Timesu, koje je donijelo svjedočanstva 65 članova medicinskog osoblja koje radi u Gazi, uključujući dokaze o namjernom pucanju na djecu, jedno svjedočanstvo oštrije od drugog? Je li to prizor djece spaljene na smrt prošle sedmice ispred bolnice Shuhada al-Aqsa u Deir al-Balahu? Njihove fotografije obišle ​​su svijet.

Je li to 12 dana u kojima nikakva pomoć nije stigla u Gazu? Možda je to raseljavanje dodatnih 50.000 ljudi iz Jabalye prošle sedmice ili ubistvo još 379 Palestinaca te sedmice? Ili tri miliona ljudi raseljenih iz svojih domova u Gazi i Libanu, krećući se tamo-amo u strahu i bez ikakve imovine? Izrael ne vidi ništa od toga. Svijet to ne prestaje gledati.

Ako je Sinwar bio vrag, kako će svijet definirati Izrael? A kako bismo se mi opisali?