Dr. Adnan Al-Bursh bio je šef ortopedskog odjela u bolnici Shifa u gradu Gazi. Tokom rata morao je lutati od jedne bolnice do druge, jer ih je sve razorio IDF. U svoj dom u Jabalyu nije se vraćao od početka rata, a prošlog decembra gubi mu se svaki trag. Nedavno se doznalo da je preminuo u izraelskom zatvoru, očito zbog torture premlaćivanja tokom ispitivanja.

Posljednji su ga vidjeli drugi liječnici i zatvorenici koji su pušteni. Rekli su dopisnicima Haaretza Jacku Khouryju i Baru Pelegu da su ga jedva prepoznali. "Bilo je jasno da je prošao kroz pakao, torturu, poniženje i deprivaciju sna. On nije bio osoba koju smo poznavali; bio je sjena samog sebe." (Haaretz, 12. maja.)

Njegova fotografija objavljena nakon njegove smrti prikazuje elegantnog muškarca. Na fotografiji iz rata vidi se njegov bolnički ogrtač obliven krvlju. Imao je ženu Jasmine i imali su šestero djece. Studirao je medicinu u Rumuniji i boravio u Ujedinjenom Kraljevstvu. Reper Tamer Nafar za njega je napisao prekrasnu pjesmu. (Haaretz, 6. maja.)

Liječnik, direktor bolničkog odjela, pretučen je i mučen do smrti u izraelskom zatvoru. To ovdje nije upalilo alarme. Gotovo sve njegovi kolege liječnici, uključujući čelnike medicinskog establišmenta i one koji sudjeluju u strašnim mučenjima koja se odvijaju u bazi Sde Teiman i u izraelskim zatvorima, nisu progovorili ni riječ. Direktor odjela je pretučen na smrt.

Pa šta? Uostalom, gotovo 500 liječnika i medicinskog osoblja ubijeno je u ratu i njihova sudbina nije izazvala pažnju. Zašto bi Al-Bursheva smrt privukla pažnju? Zato što je bio direktor odjela? Nijedan ratni zločin koji je Izrael počinio u Gazi nije izazvao nikakve osjećaje ovdje u Izraelu, osim radosti koju je osjetila krvoločna desnica.

Povrh doktorove smrti došao je još jedan gnusan čin: odgovor vlasti. Shin Bet je šutio kao i obično. Bivši službenici Shin Beta sada su zvijezde komentatori na televiziji, od kojih se traži da nam pokažu put, da nam daju svoje mišljenje, ali Shin Bet nikada ne govori o onima koje je ispitivao i mučio. IDF je izbjegao odgovornost; liječnik je samo "obrađen" u vojnom zatočeničkom objektu, te je odmah prebačen u ustanovu za ispitivanje Shin Bet u Kishonu, a odatle u zatvor Ofer, koji je pod upravom Izraelske zatvorske službe. Odgovor IPS-a bio je čista drskost: "Služba se ne bavi okolnostima smrti zatočenika koji nisu izraelski državljani."

Čovjek umire u zatvoru, ali Izraelska zatvorska služba ne smatra da bi trebala izvijestiti javnost o okolnostima njegove smrti jer on nije bio državljanin ove države. Drugim riječima, životi onih koji nisu građani Izraela nemaju nikakvu vrijednost u izraelskim zatvorima. Trebali bismo se toga sjetiti kada Izraelca uhite na Kipru zbog silovanja ili u Peruu zbog droge, a mi smo ogorčeni uslovima njegovog pritvora. Toga se još gorče sjećamo kad se svijetu žalimo, i to s pravom, na sudbinu naših talaca.

Kako se ljudi mogu poistovjetiti s boli koju Izraelci osjećaju zbog sudbine talaca, kada se pokazalo da su ti isti Izraelci hladnokrvni i ravnodušni prema sudbini talaca druge strane?

Zašto na "Trgu talaca" u Tel Avivu nema niti jednog transparenta koji poziva na istragu o ubistvu liječnika iz Gaze? Je li njegova krv manje crvena od krvi izraelskih talaca koji su umrli? Zašto bi se cijeli svijet trebao zanimati i raditi samo za naše taoce, a ne i za palestinske taoce, čiji bi uslovi zatočeništva i čija bi smrt u izraelskim zatvorima trebala užasnuti sve?