Nije nikakva novost da kulturne obrasce partikularnih naroda oblikuju koliko njihove historijske traume toliko i trenutno društveno-političko stanje u kojem se taj narod nalazi.

Marginalizovane, sistemski obespravljene ili politički potlačene zajednice (kako je recimo bio slučaj sa Afroamerikancima u S.A.D tokom 19. i 20. vijeka) često usmjeravaju svoju društvenu energiju i kreativnost u one oblasti gdje im je proboj jedino i dopušten ili moguć: sport, muziku i zabavu. Na to ih se i potiče sa strane. U takvim okolnostima sportisti i muzičari postaju centralne figure kolektivne identifikacije, jer su to rijetka polja u kojima se ostvaruju kakvi-takvi uspjesi i pobjede.

Pogledamo li današnje bošnjačko društvo, teško se oteti utisku da bošnjačka kultura sve brže i agresivnije počinje ličiti na onu afroameričku. Bošnjacima su, u izostanku političkih pobjeda, bilo kakvih garancija opstanka države u kojoj žive, te čak i bilo kakvih mehanizama da artikuliraju ili zaštite svoje nacionalne interese, najveći heroji postali pjevači i sportisti.

Problem naravno nije u muzičarima i sportistima koji rade ono što znaju i umiju već u mentalitetu bošnjačkih masa koje su u njihovim uspjesima pronašle jedini preostali ventil za vlastite kolektivne frustracije. Dok se na stadionima i u koncertnim dvoranama proliva iskrena suza, euforično slavi i daje sebi oduška, lakše je zaboraviti stravičnu situaciju u kojoj se živi; pod vlašću nametnute vlasti koja ekonomski uništava protektorat u kojem živimo, dok nam o glavi rade dojučerašnji agresori. Udri brigu na veselje.

Bošnjačke mase danas pokazuju nesrazmjerno više emocionalnog naboja, strasti i homogenizacije u sferi muzike i sporta nego u vezi s bilo čim što direktno utiče na njihovu sudbinu. Koncertna dvorana i sportski stadion postali su jedina mjesta na kojima se generiše stvarni kolektivni zanos, dok kontinuirano, sistematsko ruiniranje osnovnih građanskih i nacionalnih prava prolazi uz ravnodušno slijeganje ramenima. Takva porazna disproporcija razotkriva duboku društvenu patologiju. Tribine i estradne bine uspjele su animirati bošnjačkog čovjeka daleko snažnije od bilo kakvog političkog ili društvenog angažmana, stvarajući opasnu iluziju vitalnosti tamo gdje je nema. Paradoks leži u tome što ishod utakmice ili koncerta nema apsolutno nikakav stvarni uticaj na pojedinačne živote Bošnjaka dok ih se institucionalno razgrađivanje države, ekonomsko iscrpljivanje i političko razbaštinjenje tiču sasvim direktno.

Istina, popularna kultura je posvuda takva i iluzorno je tražiti da se mase opijaju političkim kretanjima, naučnim razvojem ili visokom kulturom. No drugdje je popularna kultura tek samo jedna od nekoliko društvenih dimenzija, kod Bošnjaka je eskapizam u muziku i sport doslovno sve što postoji.

Nažalost to i jeste očekivan rezultat jer u društvu kojem se stalno budi sumnja u vlastitu pamet i znanje, koje nema istinski suverenitet a odnedavno ni bilo kakvu institucionalnu snagu, normalno je da se traže instant heroji. Sport i estrada postaju ideal jer se u njima ne traži politička zrelost, intelektualni napor niti bilo kakvo dugoročno promišljanje. Sve se svodi na kratki trenutak euforije te iluziju uspjeha koja nestaje čim se ugase reflektori na stadionu ili ugase zvučnici u dvorani.

Sve to su obilježja naroda bez svoje države i naroda dekadentne kulture koji nema drugog ispušnog ventila osim kroz marginalije, upravo zato što je politički pokoren i sveden na nivo folklorne skupine. Dok se komšije i susjedi politički, kulturološki i na svaki drugi način remilitariziraju i sve otvorenije prijete, razdržavljena, depolitizirana i deintelektualizovana bošnjačka masa živi od utakmice do koncerta slaveći sportske pobjede kao da su pobjede na bojnom ili političkom polju i pjevajući kafanske hitove kao da su nacionalna himna.

Traženje spasa u marginalijama odlika je poraženih i okupiranih kolektiva. Ako se Bošnjaci ubrzo ne otrgnu od ove estradno-sportske opijenosti i ako ne povrate kolektivni emocionalni naboj tamo gdje mu je mjesto, u borbu za državu, nauku, obrazovanje i izgradnju moćnih institucija, u vlastitu nacionalnu remilitarizaciju, prijeti nam opasnost da postanemo narod koji je pjevajući i navijajući ispratio vlastiti nestanak sa historijske scene u neku enklavu ili geto.