Pokušajem da preuzme dio zasluga za sporazum o prekidu vrate i razmjeni talaca između Izraela i Hamasa predsjednik Biden i njegova odlazeća administracija priznali su svoju beskičmenu nemoć pred genocidnim Netanyahuom i njegovom podjednako genocidnom vladom. Jer ako je sada, naprasno, uz izvjesna gicanja izraelskog kabineta o kojima malo kasnije, usvojeni sporazum identičan sa Bidenovim iz maja prošle godine, što sasvim vjerovatno zvuči iako dolazi iz upitnog izvora (samog Bidena), neminovno se nameće pitanje zašto ga Biden i njegova administracija nisu nametnuli Izraelu?

Bjanko ček koji je Joe Biden dao Netanyahuu prilikom posjete oktobra 2023. za ono što se moglo predvidjeti da će biti genocidno divljanje izraelskih okupacionih snaga u Gazi je mogao biti povučen u bilo koje vrijeme, a naročito poslije maja prošle godine. No, "crvene linije" koje je Biden iscrtavao bile su gažene i svaki put SAD je popuštao i nastavio da šalje oružje, odobravajući, prema nekim procjenama, više od 17,9 milijardi dolara vojne pomoći od kraja 2023.

"Teško je izbjeći zaključak da su sve crvene linije bile samo dimna zavjesa" rekao je Stephen Walt, profesor međunarodnih odnosa na Harvard Kennedy School.

"Bidenova administracija odlučila je biti saučesnik i samo se pretvarala da pokušava nešto učiniti po tom pitanju".

Američki interes

Šta god da su neokozervativni lumeni, državni sekretar Antony Blinken i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, vidjeli kao američki interes u produžavanju izralsko-palestinske agonije i saučesništvu u genocidu nije donijelo ništa osim daljeg srozavanja ionako upitnog ugleda SAD u svijetu.

"Trumpov izaslanik za Bliski istok prisilio je Netanyahua da prihvati plan za Gazu koji je više puta odbijao" naslov je iz izraelskog dnevnika Haaretz. Chaim Levinson, dva dana prije nego je ministar vanjskih poslova Katara obnarodovao usvajanje plana, piše kako je Trumpov izaslanik Steven Witkoff prethodnog petka uvečer najavio "pomoćnicima premijera Benjamina Netanyahua da će doći u Izrael sljedećeg popodneva". Pomoćnici su ljubazno objasnili da je to usred šabata, ali da će ga premijer rado primiti u subotu uvečer.

Witkoffova gruba reakcija ih je iznenadila. Objasnio im je na vulgarnom engleskom da ga šabat ne zanima. Njegova poruka je bila glasna i jasna. Tako se, u neobičnom odstupanju od službene prakse, premijer pojavio u svom uredu na službenom sastanku s Witkoffom, koji se potom vratio u Katar kako bi zaključio dogovor.

"Zapravo, piše dalje Levinson, Witkoff je natjerao Izrael da prihvati plan koji je Netanyahu više puta odbacio u posljednjih pola godine. Hamas nije odstupio od svog stava da sloboda talaca mora biti uvjetovana oslobađanjem palestinskih zarobljenika (lakši dio) i potpunim izraelskim povlačenjem iz Gaze (teži dio)."

O genezi pregovora piše: "U početku se govorilo o ograničenom humanitarnom dogovoru. Polako se dodavalo sve više uvjeta dok nije prerastao u mnogo veći prijedlog sa jasnim obrisima - oslobađanje talaca, novi regionalni aranžmani i potpuno povlačenje. Filadelfijski koridor, koji je Netanyahu prošlog ljeta nazvao temeljom postojanja Izraela, dio je sporazuma. Na zahtjev Egipta, Izrael će se u potpunosti povući iz njega u prvoj fazi."

Samo iz ta dva pasusa jasno je da se radi o pobjedi Hamasa odnosno palestinskih snaga otpora. Da, ta pobjeda je imala vrlo visoku cijenu. Nedavna recenzirana studija u medicinskom časopisu The Lancet procijenila je da je 64.260 ljudi ubijeno u Gazi od početka rata između Izraela i Hamasa, što bi značilo da je ministarstvo zdravlja u Pojasu Gaze pod upravom Hamasa podcijenilo broj ubijenih za čitavih 41 posto. Taj broj predstavlja 2,9 posto prijeratnog stanovništva Gaze, "ili otprilike jednog od 35 stanovnika", navodi se u studiji. Studija ne uključuje broj nestalih za koje je humanitarna agencija UN-a OCHA saopćila da se smatra da je oko 10.000 nestalih stanovnika Gaze zatrpano pod ruševinama. O destrukciji Gaze da ne govorimo.

Međutim, činjenica je da nijedan od javno deklariranih ciljeva rata, prije svega uništenje Hamasa, izraelske okupacione snage, unatoč genocidnom divljanju i razaranju, nisu postigle. Hamas se regeneriše pod vođstvom Mohammeda Sinwara, mlađeg brata legendarnog Yahye Sinwara, čija herojska smrt je bila (još jedan) poraz izraelske propagande.

"Mi smo u situaciji u kojoj je tempo kojim se Hamas obnavlja veći od tempa kojim ih izraelska vojska iskorijenjuje. Mohammed Sinwar upravlja svime", Wall Street Journal citira Amira Avivia, penzionisanog izraelskog brigadnog generala.

Hamas nije uništen

Henry Kissinger, koji je svakako imao iskustva sa pokretima otpora je svojevremeno rekao da ako pokret otpora nije uništen, ako preživi onda je pobijedio. No, Hamas je uradio mnogo više od preživljavanja. Izraelska štampa je prepuna tekstova o iscrpljenosti, demoralisanosti izraelske vojske i sve slabijem odzivu rezervista. Kada se tome doda stanje izraelske privrede u recesiji. Prema izvještaju objavljenom prošlog mjeseca, od početka rata zatvoreno je 75.000 preduzeća, od čega 59.000 2024., onda riječi Izzata Risheqa, člana političkog biroa Hamasa, da je "okupator pao na koljena" ne zvuče sasvim nadrealno.

"Netanyahu je upravo pristao na dogovor o taocima s Hamasom. Ali to nije dogovor koji on prodaje svojim pristalicama," također je naslov iz Haaretza.

"U očajničkom pokušaju da se održi na vlasti, iako pod pritiskom Trumpa pristaje na plan koji njegovi koalicioni partneri (jastrebovi) odbacuju, Netanyahu pokušava spinuje i "da izbriše uznemirujuću istinu o ovom dogovoru - da je do njega moglo doći prije nekoliko mjeseci, kada su još bili živi neki taoci koji su poginuli ili ubijeni tokom ljeta," piše Amir Tibon. Uzgred "liberalni" Haaretz ni ne pomišlja da spomene Palestince koji su pobijeni tokom ljeta.

"Ali to nam govori i nešto gore: čak i nakon što sporazum o prekidu vatre stupi na snagu, Netanyahu bi mogao pokušati da sabotira njegovu drugu fazu kako bi obnovio rat" dodaje Tibon.

To nas dovodi do pitanja o Trumpovom "pritisku". Od čega se taj pritisak konkretno sastoji? Od Witkoffovog vulgarnog jezika? Šta je Trump, koji se još u kampanji hvastao time šta je sve učinio za Izrael (gazeći međunarodne zakone i norme), spreman da učini, što Biden nije, da bi se ovaj plan čiji veliki dio je još uvijek u zraku održi i sprovede u cijelosti?

Da li je Trump spreman da uspori ili uskrati isporuke oružja Izraelu? Da li je Trump spreman da uspori ekonomsku pomoć Izraelu? Da li je spreman da prekine obavještajnu saradnju sa Izraelom? Čak i da je samo jedan odgovor na ova pitanja pozitivan, a što graniči sa nevjerovatnim, ostaje pitanje da li će moći ili da li će mu biti dozvoljeno.

Jasno je da Trump želi da već na inauguraciji bude u poziciji da navede uspjeh i prije nego se uselio u Bijelu kuću, ali da li je naprasni animozitet između njega i Netanyahua samo igrokaz za tu priliku?

Nije, nadam se, potrebno naglasiti da bilo šta što smanjuje patnju Palestinaca, a obustava vatre, ako se uspostavi i održi, to svakako hoće, vrijedi radosti.

Međutim, ostaje činjenica da mnogi faktori mogu sabotirati posao u fazama planiranja ili tokom njegove implementacije, te da praktično cijela stvar ovisi o jednom čovjeku za koga viši sigurnosni analitičar Haaretza Amos Harel kaže:

"Nisam siguran da Trump ima pravi plan za ovo, a Trump to možda svira po uhu."

Oslanjati se na njegov sluh nije baš ohrabrujuće.