Ove godine navršava se trideset godina od dva događaja koja su presudno oblikovala savremenu historiju Bosne i Hercegovine: genocid nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija – Srebrenici, i potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Dva događaja koja su, iako vremenski bliska, sadržajno i politički ostavila duboko različite, ali jednako bolne tragove u bošnjačkom kolektivnom biću.

Krvavi vrhunac genocidne politike

Genocid u Srebrenici nije bio izolovan incident niti je nastao u vakuumu. Bio je to krvavi vrhunac dugotrajne i sistematske genocidne politike usmjerene protiv Bošnjaka, čiji su temelji postavljani još početkom 1990-ih kroz agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Međutim, tri decenije kasnije, mi kao društvo – a naročito bošnjački politički vrh – dopustili smo da se taj genocid svede na lokalizovani zločin, vremenski i prostorno sveden na nekoliko dana jula 1995. godine, na prostoru Srebrenice.

Taj proces lokalizacije genocida, koji odgovara narativima onih koji i danas poriču njegov karakter i razmjere, u velikoj je mjeri rezultat pasivnosti, nedosljednosti i kalkulisanja bošnjačke političke elite. Umjesto da se kontinuirano insistira na karakteru genocida kao strateški planirane i širom teritorije provedene politike istrebljenja, priča o genocidu svedena je na komemorativne govore, međunarodne deklaracije i jednodnevne političke posjete Potočarima, koje već godinama ne proizvode nikakav konkretan politički efekat.

Poražavajuće činjenice

Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i aktuelni politički kontekst u kojem se ove godine klanja kolektivna dženaza bošnjačkim žrtvama genocida u Srebrenici. Nekoliko dana prije komemoracije, javnost je dočekala vijest da je ukinut pritvor Miloradu Dodiku, lideru SNSD-a i negatoru genocida, čovjeku koji aktivno radi na destrukciji države Bosne i Hercegovine.

Ono što je dodatno poražavajuće jeste indicija da su upravo bošnjački politički akteri (narodski rečeno "da se Vlasi ne bi dosjetili"), bilo svojim aktivnim angažmanom ili pasivnim pristankom, doprinijeli toj odluci. Drugim riječima, radilo se više s bošnjačke strane da se Dodiku olakša pravni položaj, nego što je to bio interes njegovih najbližih političkih saveznika.

Političke primadone

U petak, kada se budu klanjale dženaze novoidentifikovanim bošnjačkim žrtvama genocida, na tom mjestu bit će prisutni i bošnjački politički lideri – oslobođeni svake odgovornosti za ono što se događalo danima i sedmicama ranije. Možda bi "odgovornost" bila prevelika riječ za političke primadone koje više duguju međunarodnim strukturama i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, nego vlastitom narodu. Ali ostaje nada – koliko god slaba – da će proraditi barem trunku moralne savjesti, ili da će osjetiti potrebu za makar minimalnom autorefleksijom.

U paralelnoj ravni, ove godine se navršava i 30 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iako je taj sporazum zaustavio rat, postalo je sasvim jasno da on nikada nije bio osmišljen kao dugoročni politički okvir za funkcionalnu i pravednu državu. Danas je, više nego ikad, jasno da promjena tog okvira nije ni na vidiku. Sjedinjene Američke Države, kao ključni arhitekt Dejtona, ne pokazuju ni volju ni namjeru da iniciraju njegovu suštinsku reformu. Umjesto toga, svjedočimo sve intenzivnijem napuštanju tzv. dejtonskog tronošca – u praksi, stvaranju srpsko-hrvatske Bosne u kojoj Bošnjaci, paradoksalno, postaju faktor smetnje, a ne ravnopravan politički subjekt.

Cinizam i besramnost

Ta tendencija ima svoje ilustrativne primjere. Među najplastičnijima je imenovanje direktora Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), Almira Džuve, koji je na tu poziciju došao uz blagoslov – ili tačnije rečeno "merhametluk" – srpsko-hrvatskog političkog faktora. Njegovo kasnije političko ponašanje – uključujući i činjenicu da je lično prevozio Milorada Dodika do Suda BiH, najbolje svjedoči o naravi tog kompromisa. Nije ovdje riječ samo o političkom klijentelizmu, nego o otvorenom cinizmu i besramnosti jednog dijela bošnjačke elite koja, zarad ličnih pozicija, bez ustezanja gazi po žrtvama, institucijama i zdravom razumu.

U takvom ambijentu, više nema smisla ponavljati izlizane fraze o "nepravednoj dejtonskoj strukturi", "luđačkoj košulji" i sličnim metaforama koje su decenijama služile kao alibi za vlastitu nemoć i nesposobnost. Jer, kakva god da je ta struktura, ona nas još uvijek, barem nominalno – drži u sistemu. Međutim, problem je u tome što su Bošnjaci danas, praktično, izvan sistema. Ne upravljaju institucijama, nemaju realnu političku moć, a njihovi predstavnici više se bave međusobnim obračunima i trivijalnim temama, nego suštinskim pitanjima opstanka i budućnosti.

U svojoj državi, a van sistema – to je možda najtužniji, ali i najtačniji opis trenutne bošnjačke političke i društvene pozicije.

Deklarativni poziv

U tom kontekstu, 30. godišnjice Srebrenice i Dejtona ne dolaze kao prilike za ponos ili refleksiju na napredak, nego kao surovi podsjetnici na promašene šanse, političku infantilnost i intelektualnu dezorijentaciju. Dok komemoriramo najveći zločin počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, mi istovremeno mirno posmatramo kako se isti oni koji su ideološki i politički odgovorni za taj zločin vraćaju u centar političke moći – uz asistenciju naših "legitimnih" predstavnika.

Ono što nam danas više od svega treba nije još jedan govor u Potočarima, još jedan deklarativni poziv na reforme, niti još jedno upiranje prstom u međunarodnu zajednicu. Potrebna nam je duboka, iskrena i bolna introspekcija. Trebamo se, kao društvo i kao politički narod, zapitati kako je moguće da, 30 godina nakon rata, Bošnjaci ostaju zarobljeni u istim narativima, istim zabludama i istim obrascima ponašanja – dok im sudbinu kroje drugi.

Bez te introspekcije, sve će ovo ostati samo još jedna u nizu godišnjica. Komemorativni ritual bez sadržaja, moralna predstava bez odgovornosti, politička farsa bez vizije. A vrijeme, kao i istina, neumoljivo curi.