Đurađ Kušljić, prijeratni nastavnik fizike i matematike, učestvovao je u izvršenju genocida u opštini Kotor-Varoš. Tako je rekao Bavarski vrhovni zemaljski sud u Münchenu i osudio ga na doživotni zatvor. Oglašen je krivim za ubistva šestero civila bošnjačke nacionalnosti i za naredbu za progon nesrpskog stanovništva dok je bio šef policije u Vrbanjcima. Godine 2006, nakon sedam godina provedenih u ćeliji, pušten je iz zatvora. Tada je protjeran i zauvijek mu je zabranjen ulazak u Njemačku. Mada presuda u kojoj je oglašen krivim za učešće u genocidu nikada nije ukinuta, Kušljić je u medijima objašnjavao kako za puštanje iz zatvora treba zahvaliti presudi Haškog tribunala kojom je Radoslav Brđanin oslobođen tačke optužnice koja ga je teretila za genocid u 13 opština, a među njima i Kotor-Varoš. Presuda Brđaninu, kojom je osuđen na 30 godina, pravosnažna je od 3. aprila 2007. godine.

Đurađ Kušljić
Đurađ Kušljić

Osim Brđanina, u Haagu su, i za zločine u Kotor-Varoši, osuđeni: potpredsjednica RS-a Biljana Plavšić na 11 godina, predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik na 20, ministar unutrašnjih poslova Mićo Stanišić i načelnik Regionalnog CSB-a i član Kriznog štaba Srpske autonomne regije Bosanske krajine (ARK) Stojan Župljanin na po 22 godine i komandant VRS-a Ratko Mladić prvostepeno na doživotni zatvor.

IZ HAŠKE PRESUDE

U presudi Radoslavu Brđaninu, predsjedniku Skupštine i Kriznog štaba ARK-a i potpredsjedniku Vlade RS-a, opisana su neka masovna ubistva na području općine Kotor-Varoš. U tački 428. kaže se: “Dana 25. juna 1992. pripadnici vojske i policije bosanskih Srba postrojili su grupu bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata ispred bolnice u Kotor-Varošu. Policajac Duško Vujičić upitao je jednog zatočenika, Miralema Avdića, da li je učestvovao na osnivačkoj skupštini SDA u Sarajevu. Vujičić je tada ubio Miralema Avdića sa dva hica iz pištolja iz neposredne blizine. Drugoj dvojici je naređeno da odnesu Avdićev leš na mjesto gdje su već bili drugi leševi. Pretresno vijeće se uvjerilo da su tog dana ispred bolnice u Kotor-Varošu ubijena najmanje dva zatočenika.”

U 429. tački konstatira se da se Pretresno vijeće “uvjerilo da su ubijena najmanje tri muškarca, bosanska Muslimana iz Dubovaca, nakon što su pripadnici vojske bosanskih Srba uništili njihovo selo sredinom augusta 1992. Muškarce, civile, vojnici su odveli na obližnje mjesto i smaknuli po kratkom postupku”.

Tačka 430. presude Brđaninu kaže: “Pretresno vijeće se uvjerilo da je sredinom augusta 1992. ubijeno najmanje osam civila, bosanskih Muslimana, u selu Hanifići. Snage bosanskih Srba okupile su te ljude i ubile ih iz vatrenog oružja u mjesnoj džamiji, koja je kasnije zapaljena. Na džamijskom groblju iskopano je osam leševa i utvrđen im je identitet.”

Tačka 431. kaže da se “Pretresno vijeće uvjerilo da su sredinom augusta 1992. snage bosanskih Srba zapalile selo Čirkiće, u kojem su živjeli bosanski Muslimani, i da je poginulo šest žena i jedan muškarac.”

Radoslav Brđanin
Radoslav Brđanin

U narednim tačkama, 432. i 433, opisuje se ubistvo u Grabovici: “U novembru 1992. grupa od 200 muškaraca, žena i djece, bosanskih Muslimana, bježala je od neprijateljstava na području Kotor-Varoša. Odlučili su da preko noći odu iz Večića u Travnik, bježeći iz straha od bosanskih Srba. Rano ujutro grupa je upala u zasjedu vojske bosanskih Srba. Predali su se i odvedeni su u školu u Grabovici i tamo zatočeni u učionice. Narednog dana žene i djecu su odvojili od muškaraca i ukrcali u autobuse. Još ni danas se ne zna šta se desilo sa muškarcima koji su ostali u školi u Grabovici. Međutim, Pretresno vijeće se uvjerilo da su svi ubijeni, iako nije pronađen ni jedan leš. Što se tiče broja žrtava, Pretresno vijeće se jedino može osloniti na dokaze koje ima pred sobom, a koji upućuju na to da je ubijeno 40 bosanskih muslimana.”

DIREKTNI POČINIOCI ZLOČINA

Domaći su sudovi za zločine počinjene na području opštine Kotor-Varoš ili nad građanima Kotor-Varoši izrekli šest presuda i osudili osam pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a na 48 godina i 6 mjeseci zatvora. Sud BiH izrekao je dvije presude i osudio trojicu pripadnika VRS-a i jednog pripadnika MUP-a na 34 godine zatvora.

Bosiljko i Ostoja Marković, presudom pravosnažnom od 29. februara 2016, osuđeni su na po 10 godina. Kao pripadnici Kotorvaroške brigade, oni su se 28. juna 1992, oko 21:00, dovezli kombijem Huse Lihovića iz Dabovaca u selo Orahova, pretežno naseljeno stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Tu je Predrag Cicmanović (poginuo 1995) iz kuće A. A., u prisustvu članova porodice, izveo svjedokinju S-4, koja je tada imala 14 godina. Kazao je da je vodi na razmjenu zarobljenih vojnika VRS-a u selo Večiće. Čim su krenuli, Cicmanović ju je silovao, stavivši joj nož pod grlo, a jedan od vojnika joj je stavio pištolj na čelo. Potom su skrenuli prema selu Dabovci i zaustavili se pored autobuske stanice. Tu su je sva trojica silovali, prisilivši je da ih i oralno zadovoljava. Za to je vrijeme vozač Mirko Božić stajao desetak metara ispred kombija, slušajući vrisku i galamu koja je dopirala iz njega.

Ljubiša Vranješ i Mladen Milić osuđeni su na po 7 godina. Vranješ je bio pripadnik CJB Banja Luka, a Mladen Milić pripadnik Druge banjalučke lake pješadijske brigade. Oni su, s još jednim pripadnikom Druge banjalučke brigade, 6. jula 1992. iz kuće Nenada Tešića, koja se nalazi pored SJB Kotor-Varoš i u kojoj su pripadnici SJB držali civile koje su dovodili na ispitivanje, izveli braću Zdravka, Ivu i Viktora Grgića, a vrata im je otvorio svjedok S-1. Strpali su ih u plavi Ford Escort. Milić je vozio, neidentificirani vojnik sjedio do njega, braća Grgić na zadnjem sjedištu, a Vranješ je sjeo u otvoren prtljažnik. Dovezli su ih pred zgradu Opštine i naredili im da krenu u pravcu spomenika palim borcima iz Drugog svjetskog rata. Nakon dvadesetak metara, Viktor je upitao Milića: “Kuda nas vodite?” Umjesto odgovora, Milić se izmakao, a neidentificirani vojnik je otvorio vatru i ubio Zdravka i Ivu, a Viktor je, s teškim prostrelnim ranama na rukama, uspio pobjeći u pravcu rijeke Vrbanje. Presuda Ljubiši Vranješi i Mladenu Miliću pravosnažna je od 23. aprila 2012. S njima je bio optužen i Goran Marković, ali je Sud BiH njegov slučaj izdvojio i prebacio Okružnom sudu u Banjoj Luci. U međuvremenu je Marković preminuo pa je postupak obustavljen rješenjem suda od 10. marta 2020. godine.

Okružni sud u Banjoj Luci je izrekao četiri osuđujuće presude za zločine na području Kotor-Varoši i isto toliko osoba osudio na 14,5 godina zatvora. Radovan Zec priznao je krivicu. Osuđen je na 3 godine. Kao pripadnik VRS-a, s još jednom osobom, u ranim večernjim satima došao je u kuću bošnjačke porodice u kojoj su se nalazila dva bračna para i četvero djece. Posluženi su kahvom. Nakon izvjesnog vremena, Zec je odveo jednog muškarca u drugu sobu, gurnuo mu cijev pištolja u usta i tražio novac. Tukao ga je desetak minuta, a onda se vratio, jednoj od žena prislonio je pištolj na leđa i bosu je izveo napolje, dva puta ju je silovao. Presuda Zecu izrečena je 13. septembra 2010. godine.

Miladin Bogdanić osuđen je na 6 godina. Kao pripadnik Policijske stanice Kotor-Varoš, 9. septembra 1993, s još dvije osobe, došao je pred bošnjačku kuću u selu Vakufci-Garići, na području MZ Maslovare. Vidjevši naoružane i maskirane ljude, vlasnik kuće Mujo Kovačević dao se u bijeg. Bogdanić je ispucao rafal za njim i usmrtio ga. Presuda Bogdaniću pravosnažna je od 20. decembra 2011.

Ranko Stojanović osuđen je na 3 godine. Kao policajac SJB Kotor-Varoš, 9. augusta 1992. pratio je autobuse kojima su prevozili stanovništvo hrvatske nacionalnosti iz Kotor-Varoši u Travnik. Kada je konvoj došao na raskrsnicu Vitovlje – Korićani, Stojanović je, poštujući prethodno sklopljen dogovor s nepoznatim pripadnikom policije Kotor-Varoš, iz autobusa izveo civila hrvatske nacionalnosti iz mjesta Orahova. Tu mu stavlja lisice na ruke, smješta ga u policijsko vozilo koje je pratilo konvoj te se s nepoznatim pripadnikom policije Kotor-Varoš koji je upravljao vozilom udaljava u pravcu Skender-Vakufa. Ubili su ga, a posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Korićanskih stijena za vrijeme ekshumacije u maju 2003. Presuda Ranku Stojanoviću pravosnažna je od 23. maja 2013.


Ranko Stojanović

Radomir Ševarika osuđen je na 2,5 godine zatvora. Kao pripadnik VRS-a, 2. ili 3. oktobra 1992. došao je u poštu u Skender-Vakufu, znajući da se tu nalaze zarobljeni pripadnici HVO-a Kotor-Varoš, i zatražio da mu se predaju oni koji su ubili njegovu braću. Vojni policajci izveli su dva zarobljenika i predali mu ih; riječ je o Mati Markoviću i Milanu Nikiću. On ih je odvezao u selo Borak, gdje su se nalazili položaji VRS-a. Izveo je zarobljenike iz auta i jednog od njih počeo udarati nožem u glavu, a onda mu je nožem krenuo prema vratu, ali je neko od vojnika rekao: “Nije srpsko da se kolje.” U tom trenutku drugi je zarobljenik potrčao prema obližnjoj šumi i vojnici su zapucali za njim. Ubili su ga. Istovremeno je i Ševarika pucao u drugog zarobljenika koji je ležao na zemlji i usmrtio ga. Presuda Radomiru Ševariki pravosnažna je od 24. novembra 2016. S njim je bio optužen i Ranko Ševarika, ali je tužilaštvo odustalo od optužnice. Inače, optužnicu je podiglo Tužilaštvo BiH, Sud BiH je potvrdio i ustupio predmet Okružnom sudu u Banjoj Luci.

SUĐENJA I OPTUŽNICE

Trenutno za zločine počinjene na području opštine Kotor-Varoš u toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu traju četiri suđenja, sva pred Sudom BiH. Na optuženičkim klupama sjedi 12 optuženih. Savo Tepić, Duško Vujičić, Duško Maksimović i Ilija Kurušić optuženi su da su učestvovali u progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u periodu od kraja juna do kraja 1992. Savo Tepić tada je bio načelnik SJB-a i član Kriznog štaba Kotor-Varoš, Duško Vujičić aktivni policajac, Duško Maksimović rezervni policajac, a Ilija Kurušić pripadnik VRS-a. Suđenje je počelo 26. maja 2014. i trenutno se nalazi u fazi izvođenja svjedoka odbrane. S njima na optužnici bio je i Rade Škorić, bivši rezervni policajac, ali je postupak protiv njega obustavljen u decembru 2014. zbog smrti. Bili su na ovoj optužnici i rezervni policajci Dragoslav Bojić i Radojko Keverović, ali su njihovi predmeti odvojeni zbog bolesti. Na suđenju 10. februara 2020. vještak medicinske struke Josip Mišković kazao je da se Dragoslavu Bojiću stanje pogoršalo i da može pratiti suđenje jedan sat, ali da ne može iz Banje Luke putovati do Sarajeva. I Radojko Keverović toliko je bolestan da nije sposoban da putuje do Sarajeva, kako je to na suđenju od 20. decembra 2019. izjavila Radojka Golijan, vještak medicinske struke. Tužilac Mersudin Pružan tada je zatražio da se vještak obaveže da će pri narednom vještačenju lično pregledati optuženog, jer, kazao je, prema informacijama kojima raspolaže Tužilaštvo BiH, optuženi izlazi iz mjesta stanovanja i kreće se po Kotor-Varoši. Na statusnoj konferenciji održanoj 17. februara 2021. tužilac Pružan predložio je da se nastavak suđenja Keveroviću održi na sudu u Kotor-Varoši, pošto je Tužilaštvo BiH iznijelo svoje dokaze te je ostalo da to učini i odbrana, a vještak Radojka Golijan je kazala da mora uzeti nove nalaze kako bi vidjela da li je sposoban da dolazi na sud u Kotor-Varoš.

Na drugoj optuženičkoj klupi sjede petorica komandanata i komandira VRS-a: Boško Peulić, komandant 22. lake pješadijske brigade te od 23. oktobra do 31. decembra 1992. komandant Taktičke grupe 3 VRS-a; Slobodan Župljanin, komandant 2. bataljona 22. lake pješadijske brigade; Aleksandar Petrović, komandir I čete 2. bataljona 22. lake pješadijske brigade; Manojlo Tepić, komandant TO Kotor-Varoš; Janko Trivić, komandant 22. lake pješadijske brigade od 23. oktobra 1992; i Nedeljko Đekanović, predsjednik Opštine i predsjednik Kriznog štaba, odnosno Ratnog predsjedništva. Optužnica ih tereti da su od početka juna 1992. do sredine 1994. izvršili progon stanovništva s namjerom da trajno uklone Hrvate i Bošnjake iz opštine Kotor-Varoš. Suđenje je počelo 29. marta 2016. i u fazi je izvođenja svjedoka tužilaštva. Na ovoj optužnici bio je i Aleksandar Petrović, ali je on preminuo i sud je 11. septembra 2018. obustavio postupak protiv njega.

ZLODJELA LJUBANA EĆIMA

Jedna je optužnica odbijena. Naime, Tužilaštvo BiH podiglo je 27. decembra 2019. optužnicu protiv Ljubana Ećima, koja ga tereti da je u vrijeme širokog i sistematičnog napada VRS-a i policije na stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području opštine Kotor-Varoš i okoline, od početka juna 1992. do sredine 1994, u svojstvu zamjenika i de facto zapovjednika Specijalne jedinice policije CSB Banja Luka, sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. Optužnicom su obuhvaćeni zločini nad civilima u Kotor-Varoši, Hrvaćanima, Orahovi, Bilicama, Kotoru, Kukavicama, Donjim Vrbanjcima, Večićima, Dabovcima, Hanefićima, a odnose se na ubistvo više desetaka žrtava, nezakonito zatočenje više stotina civila, među kojima su bile i žene i djeca, časne sestre i vjerski dužnosnici, te na namjerna uništavanja i paljenja 15 džamija i 8 crkava i ostalih vjerskih objekata, među kojima su i objekti historijskog naslijeđa izgrađeni u 19. stoljeću. Sud BiH odbio je optužnicu jer, kako su saopćili, Tužilaštvo BiH nije ispitalo optuženog prije podizanja optužnice. Iz Tužilaštva BiH odgovorili su da su saslušali Ećima 26. jula 2019. u Odjeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu jer se optuženi nalazi u bjekstvu i nedostupan je organima gonjenja BiH i da su Sudu BiH dostavili zapisnik sa saslušanja (br. PomUk-Po2 44/2019).

Još jedan optuženik za zločine u Kotor-Varoši umro je tokom sudskog postupka. Riječ je o Nedeljku Đukiću. On je prvostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci od 28. septembra 2015. osuđen na 4 godine zatvora. Sudilo mu se po optužnici koja ga je teretila da je, kao rezervni policajac SJB Kotor-Varoš i stražar u zatvoru koji se nalazio iza zgrade Osnovnog suda, s drugim pripadnicima VRS-a i MUP-a RS-a učestvovao u ubistvima i nečovječnom postupanju prema civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Preminuo je tokom žalbenog postupka pa je entitetski vrhovni sud 25. marta 2016. obustavio postupak.