Izvještaj izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem, objavljen 27. jula 2025. godine, optužuje Izrael za genocid u Gazi, što je izazvalo značajnu pažnju međunarodne zajednice. Ipak, kašnjenje u objavljivanju ove ključne optužbe predstavlja ozbiljan problem i doprinosi širem pitanju politički motiviranih odluka koje su, same po sebi, produžile razmjere izraelskih ratnih zločina.

U svom izvještaju, B'Tselem zasniva optužbu za genocid na temeljitoj analizi ciljeva izraelske vojne operacije, sistematskom uništavanju civilnih života te politici koju provodi izraelska vlada, a koja uključuje planiranu gladi i humanitarne krize. Ovaj zaključak ima duboko značenje, jer doprinosi ogromnom broju pravnih i političkih dokaza koji podržavaju palestinsku tvrdnju da izraelske akcije u Gazi predstavljaju genocid. Međutim, postavlja se pitanje: zašto je trebalo gotovo dvije godine da do ovog zaključka dođe, iako izraelske organizacije za ljudska prava, poput B'Tselem-a, imaju pristup informacijama, vojnim izvještajima i medijskim izvještajima na hebrejskom jeziku koje im omogućuju da brzo dođu do istih zaključaka.

Kašnjenje u objavljivanju izvještaja nije izolirani incident, već refleksija šire političke dinamike koja oblikuje stavove međunarodnih organizacija, institucija i pojedinaca koji su oklijevali donijeti jasne zaključke o izraelskim vojnim akcijama. Ova nesklonost brzim reakcijama naročito je očigledna u kontekstu Međunarodnog suda pravde (ICJ), koji je 26. januara 2024. godine donio presudu kojom se potvrđuje postojanje opravdanih osnova za optužbu Južnoafričke Republike protiv Izraela zbog genocida, ali nije donio konačnu presudu. Ovakvo odgađanje, zajedno s nerealnim očekivanjima da Izrael samostalno istraži vlastite ratne zločine, omogućilo je nastavak izraelske vojne agresije u Gazi i podupire dugotrajan ciklus nesankcioniranih zločina.

Slične primjedbe mogu se uputiti i na rad Međunarodnog krivičnog suda (ICC), koji je 21. novembra 2024. godine izdao naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta, ali nije poduzeo konkretne mjere prema njihovoj procesuiranju. U tom kontekstu, treba napomenuti da je glavni tužilac ICC-a, Karim Khan, suočen s napadima od strane američkih vlasti i medija zbog svog nastojanja da provede istragu, što dovodi u pitanje političku neutralnost i integritet međunarodnih institucija koje su odgovorne za zaštitu ljudskih prava i provođenje pravde. Takva inertnost ne samo da potkopava kredibilitet tih tijela, već i omogućava dalju eskalaciju nasilja, jer nedostatak konkretnih i bržih reakcija stvara prostor za nekažnjeno činjenje ratnih zločina.

Još jedan ključni faktor koji doprinosi odgađanju donošenja konačnih presuda o izraelskim zločinima je ambivalentan stav određenih političkih lidera i međunarodnih aktera. Na primjer, članica američkog Kongresa Alexandria Ocasio-Cortez izjavila je 22. marta 2024. godine da "vidi genocid u razvoju", ali se oklijevala izreći taj termin, dok je senator Bernie Sanders, iako je često kritizirao izraelske vojne akcije, također odbio koristiti pojam genocida. Sanders je čak izjavio da ga naziv "genocid" čini "mučnim", pozivajući na opreznost u njegovom korištenju. Ovakav moralni relativizam ne samo da umanjuje ozbiljnost optužbi, već i skreće pažnju s stvarnih žrtava ratnih zločina, čime se umanjuje šansa za pravdu koju oni zaslužuju.

Ove odgode i opstrukcije u donošenju jasnih stavova od strane ključnih političkih i međunarodnih aktera imale su dubok i direktan utjecaj na tok rata. Pravovremeni i odlučni stavovi međunarodnih institucija, koji bi uključivali snažan pritisak na Izrael da obustavi vojnu agresiju, mogli su spasiti brojne ljudske živote. Međutim, političke kalkulacije, strah od odmazde ili razmatranje strateških interesa omogućili su Izraelu da nastavi s genocidnim praksama. Na taj način, palestinske žrtve su ostale prepuštene kolektivnoj šutnji i neaktivnosti međunarodne zajednice, čime je postalo jasno da politički interesi često prevladavaju nad ljudskim pravima.

Izvještaj B'Tselem-a ima dodatnu težinu jer dolazi od izraelske organizacije, što direktno osporava argumente koji optužuju takve tvrdnje za antisemitizam. Ova unutar-izraelska optužba dodatno jača kredibilitet izvještaja, pokazujući da se radi o optužbama temeljenim na stvarnim, dokumentiranim zločinima, a ne na političkim ili ideološkim predrasudama.

Iako su zapadni mediji pokazali interes za izvještaj B'Tselem-a, ostaje očita nejednakost u tretmanu izvještaja koji dolaze iz palestinskih izvora. Povijest pokazuje da su optužbe Palestinaca o izraelskim ratnim zločinima često ignorirane ili marginalizirane sve dok nisu potvrđene od strane izraelskih ili zapadnih institucija. Primjeri poput masakra u Tanturi 1948. godine, masakra u Sabri i Šatili 1982. godine, ili masakra u Jeninu 2002. godine, pokazuju kako su palestinske svjedočanstva i dokumentacija često bila potisnuta ili umanjena.

U svjetlu ovih činjenica, postavlja se legitimno pitanje: zašto je trebalo gotovo dvije godine da se dođe do ovog očiglednog zaključka? S obzirom na pristup informacijama i resursima kojima izraelske organizacije raspolažu, ovakav zaključak trebao je biti donesen mnogo brže, čime bi se mogao pravovremeno reagirati i spasiti mnogi nevini životi. Na kraju, međunarodna zajednica mora preuzeti odgovornost za svoju inertnost, jer će povijest suditi onima koji su oklijevali reagirati na vrijeme i omogućili daljnje patnje i gubitke života.