I na području općine Kalesija u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini izvršen je genocid. Tako je presudio Viši pokrajinski sud u Düsseldorfu. Presudom od 29. novembra 1999. Maksim Sokolović je osuđen na 9 godina zatvora. U presudi stoji da je kao vođa četničke paravojne formacije u blizini svog rodnog sela Osmaci u maju 1992. godine, u okviru sistematskog plana da se izmjesti ili uništi bošnjačko stanovništvo s ovog područja, progonio civile i nadgledao objekte u kojima su zatvarani, te je u njima lično surovo mučio barem pet zatočenika. Kriv je za “podržavanje i pomaganje genocida i za teške povrede Ženevskih konvencija”. Sokolovićevi branioci podnijeli su žalbu na presudu, tvrdeći da njemački sud nema jurisdikciju nad ovim slučajem, ali ju je Savezni vrhovni sud odbacio.

Za ratne zločine na području općine Kalesija suđeno je i na sudovima u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Do sada su osuđena dva pripadnika VRS-a: Viši sud u Beogradu je osudio Dragana Maksimovića na 6 godina i 2 mjeseca zatvora, a Okružni sud u Bijeljini Mirka Lukića na 3 godine zatvora.

Dragan Maksimović je priznao krivicu: kao pripadnik Izviđačke čete Prve birčanske brigade VRS-a – “Šekovačke garde”, 16. juna 1992. došao je pred nedovršenu kuću Muhameda Bećirevića u mjestu Caparde kraj Osmaka i ušao unutra s namjerom da pronađe civile koji su se ondje krili i ubije ih. Ubio je pet civila bošnjačke nacionalnosti, uključujući i troje djece: Senadu /Muje/ Bećirović i njenu maloljetnu kćerku Sandu /Muhameda/ Bećirović (1989), Neziru /Halila/ Bećirović i njeno dvoje maloljetne djece Rahmana /Senada/ Bećirovića (1986) i Denisa /Senada/ Bećirovića (1988). Presuda je izrečena 6. juna 2018.

I Mirko Lukić je počinio zločin u Capardama kraj Osmaka. U presudi pravosnažnoj od 10. juna 2014. piše da je, kao pripadnik Vojne policije VRS-a, u junu 1992. otišao do kuće u neposrednoj blizini salona namještaja “Karić”, u kojoj su bile zatvorene žene nesrpske nacionalnosti s područja Brčkog i Brezova Polja. Izveo je  maloljetnicu (S. D., rođena 1976) i zaprijetio joj da se skine, a kada je odbila, rekao je da će dovesti još vojnika. Dva puta ju je silovao.

Dragan Maksimović se ponovo našao na optuženičkoj klupi Višeg suda u Beogradu. Ondje mu se trenutno sudi po optužnici Tužilaštva BiH preuzetoj od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, koja ga tereti za učešće u ubistvu 67 civila u zvorničkom selu Lokanj.

Za zločine u Capardama pokrenuto je još jedno suđenje. Pred Okružni sud u Bijeljini izveden je Predrag Marjanović. Njega optužnica od 19. februara 2015. tereti da je, kao pripadnik Birčanske brigade VRS-a, u junu 1992. na naročito surov način silovao ženu bošnjačke nacionalnosti. Suđenje je prekinuto 24. decembra 2015. Ljekari su ustanovili da se Marjanović nalazi u stanju privremene duševne poremećenosti, potvrdio je Milomir Čedo, sekretar Okružnog suda u Bijeljini.

Za zločine na području općine Kalesija osumnjičen je i Milosav Tripković, ali se on dao u bijeg. Za njim je Kantonalni sud u Tuzli raspisao potjernicu, navodi Nedžad Vrbić, službenik suda za informiranje. Miodrag Trifković je oslobođen optužnice koja ga je teretila da je, kao pripadnik Osmačkog bataljona VRS-a, s još dvojicom vojnika u junu 1992. došao do šume zvane Stupić, u kojoj su se krili bošnjački civili koji su bježali od hapšenja. Među njima bio je bio veći broj maloljetnika. Vojnici su zapucali na njih i bacili bombe. Ubijena su tri maloljetnika. Jedan od vojnika je prišao ranjenom punoljetnom civilu i ubio ga ispalivši mu metak u glavu. Ostale civile iz šume uhapsili su i odveli u logor “Osmaci”. Prvostepenom presudom od 11. novembra 2016. Miodrag Trifković bio je osuđen na 8 godina, ali je ova presuda ukinuta pa je oslobođen u ponovljenom postupku, presudom pravosnažnom od 4. decembra 2018.

S Miodragom Trifkovićem zvanim Čiča na optužnici su bili i Vlastimir Perić zvani Rus i Milosav Tripković zvani Miko, za koje se, kako je to objavila TV Tuzlanskog kantona, prema optužnici podignutoj u decembru 2008, smatra da su odgovorni za smrt četiri, od toga tri maloljetne osobe, u selu Jelovo Brdo. U ovom selu ubijeni su Huso Kulović te malodobni Almir Čivić, Semir Čivić i Ahmet Čivić. Tijela trojice ekshumirana su 1997. Na izjašnjenju o krivnji pojavila su se samo dvojica, kako je kazao zamjenik glavnog tužioca Dragan Radovanović. U međuvremenu je Vlastimir Perić umro pa je postupak protiv njega obustavljen 16. aprila 2015. godine, kako to navodi Vrbić.

Nedavno je Mirsada Tursunović u medijima svjedočila kako su je srpski vojnici 21. juna 1992. zatočili u logor u Capardama. Ondje ju je jedan vojnik odveo na sprat. Naredio joj je da se svuče, pa pošto je plakala i molila ga da to ne čini, izudarao ju je, bacio na krevet i silovao. Imala je 18 godina i čula je zapomaganje ostalih djevojaka iz drugih prostorija. Kazala je da je siledžiju 2020. godine pronašla na Facebooku. Tvrdi kako je pobjegao u Rusiju kada je ona dala izjavu istražiteljima SIPA-e.

SIPA, tužilaštva i sudovi imat će još posla na prostoru općine Kalesija. Ovaj zaključak ne izlazi samo iz izjava kao što je ova Mirsade Tursunović već prije svega iz nedavno u medijima objavljene liste koju je Haški tribunal još 2006. dostavio Tužilaštvu BiH, s imenima osoba koje treba procesuirati. U A kategoriji, dakle, među onima za koje su tužioci u Haagu procijenili da protiv njih ima dovoljno dokaza za podizanje optužnica, nalazi se čak 21 osoba osumnjičena da je počinila ratni zločin na području ove općine.

Inače je malo presuda izrečeno za zločine počinjene na tuzlanskom području. Tako je za zločine na prostoru općine Tuzla osuđen tek Novak Đukić. Njega je Sud BiH osudio na 20 godina zbog zločina na Kapiji. U presudi stoji da je u svojstvu komandanta Taktičke grupe Ozren VRS-a 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu lociranom u širem rejonu sela Panjik na planini Ozren da iz topova M 46, kalibra 130 mm granatiraju Tuzlu. Ispalili su više granata, a jedna je u 20:55 pogodila Kapiju i ubila 71 civila i više od stotine ih teško ranila. Presuda je pravosnažna od 11. aprila 2014. Đukić je pobjegao u Srbiju, koja ga ne želi izručiti niti suštinski izvršiti presudu Suda BiH. Đukićev advokat Miodrag Konstantinović je 2018. Sudu BiH prenio da je Đukić hospitaliziran zbog psihičkih problema. Tako je saslušanje zakazano na Višem sudu u Beogradu za 18. novembar 2020. odgođeno zbog psihičkih smetnji Novaka Đukića, kojeg neuropsihijatri s beogradske Vojno-medicinske akademija (VMA) smatraju nesposobnim za suđenje za cijelu godinu, navodno bi mu se psihičko stanje pogoršalo ako bi izašao pred sud. Oni će u novembru ove godine izvršiti ponovno vještačenje.

Za zločine u Ugljeviku osuđen je Velimir Popović. Njega je Okružni sud u Bijeljini osudio na 5 godina jer je, kao pripadnik vojne policije Istočnobosanskog korpusa VRS-a, od maja do juna 1992. s ostalim pripadnicima svoje jedinice ulazio u barake u Starom Ugljeviku i u osnovnu školu u Novom Ugljeviku i tukao zatočene civile hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, rukama i nogama, gumenim i električnim palicama, letvama, kundacima, gasio im cigarete po tijelu, ubadao i parao nožem, skalpelom urezivao krstove na čelo i druge dijelove tijela, tjerao ih da jedni drugima rade felatio i mokre u usta i ližu mu čizme. S njim su bili optuženi i Ostoja Minić i Oliver Rodić, ali su oni oslobođeni. Presuda je pravosnažna od 9. oktobra 2014.

Za zločine na području općine Lukavac osuđena su četvorica pripadnika VRS-a. Kantonalni sud u Tuzli osudio je Milorada /Nenada/ Cvijanovića Mićka na dvije, Svetomira Ilića na pet i Milorada /Milana/ Cvijanovića i Vasu Ilića na po četiri godine zatvora. U periodu od 27. juna do 7. jula 1992. u Smolući, u općini Lukavac, Milorad /Nenada/ Cvijanović Mićko i Svetomir Ilić surovo su premlatili zarobljenog vojnika ARBiH, a onda su ga razapeli na krst koji su položili na pod podruma i tako je ostavljen cijelu noć i dva dana. Poslije su ga još jednom pretukli i ostavili da krvav leži na podu podruma. Svetomir Ilić je sam u navedenom periodu premlaćivao tri ratna zarobljenika, stavljao im pištolj u usta, nož pod vrat, urezivao im krstove na grudima, a jednog je premlaćenog zarobljenika ostavio na kiši da mu ispere rane.

Milorad (Milana) Cvijanović je 8. jula 1992. kundakom tukao zarobljenika oko sedam minuta, od čega je ovaj gubio svijest, a drugog nogama u rebra i stomak, drugom prilikom je palicom pretukao tri zarobljenika svezana u jednom drvenom objektu. Vaso Ilić je 27. juna 1992. naredio jednom zarobljeniku koji je već bio pretučen da udara glavom u zid, uzeo ga za glavu i tri puta snažno udario s njom o zid, od čega je ovaj izgubio svijest, ponovio je to i poslijepodne; u periodu od 7. do 27. jula 1992, s još četiri pripadnika VRS-a, došao je u drveni objekt i naredio dvojici zarobljenika da se izuju, a trećem da ih palicom tuče po tabanima, pa pošto nije dovoljno jako udarao, on je uzeo palicu i tukao ih sve trojicu po tabanima, a onda i po svim dijelovima tijela sve dok nisu bili potpuno obliveni krvlju; jednom je uzeo dvojicu svezanih zarobljenika za kosu i glavama udarao o zid, uslijed čega je jedan pao u nesvijest. Presuda je pravosnažna od 5. marta 2014.

Petog jula ove godine počelo je jedno suđenje za zločine počinjene na teritoriji općine Ugljevik. Na optuženičkoj klupi Suda BiH sjedi Ratko Đurković, kojeg optužnica, s Radomirom Nedićem, tereti da, kao oficiri VRS-a, nisu poduzeli mjere da spriječe ubistva civila i zarobljenih vojnika niti su poduzeli aktivnosti kako bi se počinitelji kaznili za zločin u Tursunovom Brdu kod Teočaka u julu 1992. Prilikom napada pripadnici jedinica kojima su zapovijedali ubili su četiri civila bošnjačke nacionalnosti, od kojih dvije žene starije od 60 godina, i dva zarobljena vojnika ARBiH, koji su ubijeni vatrenim i hladnim oružjem, a oni su bili na tom mjestu i znali su za počinjeni zločin i nisu ništa poduzeli da sankcioniraju počinitelje. Radomir Nedić je bio komandant Prve majevičke brigade VRS-a, a major Ratko Đurković komandant Prvog bataljona Prve majevičke brigade. Ratka Đurkovića je SIPA uhapsila 8. septembra 2020. u Ugljeviku, a Radomir Nedić je bolestan i ne može pratiti suđenje. Na raspravi od 12. aprila 2021. vještaci Marko Račić, Milovan Savić i Siniša Đuričić kazali su da su pregledali Nedića u njegovoj kući i utvrdili da je riječ o teškom urološkom nepokretnom pacijentu, da ne može pratiti suđenje, te je postupak u odnosu na njega razdvojen.

Za zločine počinjene na ovom području podignuta je i optužnica protiv Miloša Zekića, ali je on pravosuđu nedostupan. Optužnica potvrđena od Suda BiH 27. augusta 2014. tereti ga da je kao pripadnik VRS-a sredinom maja 1992. u svlačionicama stadiona Šekovići, gdje su bili zatočeni civili bošnjačke nacionalnosti iz Osmaka i Memića, pucnjima iz puške usmrtio četiri osobe. Mediji su pisali kako se, prema podacima koje je SIPA dostavila Sudu BiH, a što je izjavila sutkinja Vesna Jesenković, krije u šumi ponad Šekovića, gdje, kao lovac, odlično poznaje teren, dok njegov advokat Nenad Rubež tvrdi da porodica ne zna gdje je i da je čak njegov otac slao lovce u potragu za njim.

Za zločine na području Šekovića podignuta je i optužnica protiv Blagoja Vlačića, koji je oslobođen pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu pored Sarajeva. Optužnica Tužilaštva BiH iz novembra 2014. teretila ga je da je, kao pripadnik Vojne policije Birčanske brigade VRS-a, učestvovao u mučenjima i ubistvima zatočenih bošnjačkih civila u objektu “Lovac” u Šekovićima u maju 1993, odnosno da je izveo trojicu zatočenih civila bošnjačke nacionalnosti, Mustafu Ahmetovića, Esada Selimovića i Aliju Mustabašića, koje su pripadnici VRS-a uhapsili pri pokušaju da se iz Srebrenice, preko Kamenice, Pobuđe, Udrča, Crnog vrha i Kusonje, probiju do Tuzle, i tukao ih sve dok nisu preminuli od batina.

Suđenje je počelo 2015. i obilježeno je odugovlačenjem i odgodama, traženo je psihijatrijsko vještačenje optuženog, a svjedoci su prijavili i da im je prijetio. Presuda je pravosnažna od 9. septembra 2019. Vlačić je tužio državu zbog vremena provedenog u kućnom pritvoru i gubitka časti i narušenog ugleda. Magdalena Papić, pomoćnica državnog pravobranioca, kazala je da se ne slaže s tužbom za narušavanje ugleda jer je Vlačić, kako je kazala, osam puta osuđivan.