Devetog januara 1992. godine Skupština srpskog naroda u hotelu Holiday Inn u Sarajevu usvojila je Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH. U februaru mjesecu usvojen je i Ustav Srpske republike Bosne i Hercegovine.

Način na koji će ona biti "osnovana" mogao se naslutiti već u prvim obraćanjima tadašnjih dužnosnika.

- I najmanje države su na sablji stvorene. Oni koji su tražili da Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata, a pogotovo velika država, ne osvaja se za pregovaračkim stolom - kazala je tada Biljana Plavšić.

- Nema toga ko će uvesti Bosnu i Hercegovinu dalje od Kozije Ćuprije, za nas je to već Jugoslavija - poručio je Radovan Karadžić.

Srpsku demokratsku stranku su 12. jula 1990. osnovali Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Nakon 9. januara 1992. Karadžić je postao predsjednik samoproglašene Republike Srpske, Plavšić potpredsjednica, a Krajišnik predsjednik Skupštine Republike Srpske.

Gdje su danas osnivači Republike Srpske i zastupnici prvog skupštinskog saziva koji su direktno i indirektno učestvovali u genocidu i ratnim zločinima?

U Haškom tribunalu zbog genocida i ratnih zločina osuđen je kompletan politički i vojni vrh entiteta Republika Srpska. Neki na doživotnu robiju, neki su priznali krivnju, neki su odležali kazne, a neki su umrli prije nego ih je stigla pravda.

I pored sudskih presuda svi poslijeratni lideri entiteta RS poručivali su i poručuju i danas kako su ponosni na "naslijeđe koje su im ostavili najveći srpski sinovi i kćeri", a to su za njih Karadžić, Mladić, Plavšić, Krajišnik…

Radovan Karadžić je bio prvi predsjednik RS-a protiv kojeg je Haški tribunal 1995. godine podigao optužnicu. Bio je u bjekstvu do 2008, kada je i uhapšen u Srbiji, gdje se skrivao 13 godina pod imenom dr. Dragan Dabić i u potpunosti je promijenio izgled.

Osuđen je na doživotnu robiju za najteže ratne zločine, među kojima su genocid u Srebrenici, progoni, snajpersko djelovanje i granatiranje Sarajeva.

U Hagu se sudilo i Biljani Plavšić, koja je bila jedan od osnivača SDS-a te je do 1995. obavljala dužnost potpredsjednice RS-a. Ona je 2003. osuđena na 11 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.

Zbog priznanja krivnje Plavšić je 2009. puštena na slobodu.

- Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja da se Muslimani i Hrvati uklone sa područja koje su Srbi smatrali svojim - priznala je na sudu.

Protiv Željka Ražnatovića Haški tribunal potvrdio je optužnicu, ali su od sudske pravde bile brže Arkanove ubice. Biljana Plavšić priznala je u Haškom tribunalu da je učestvovala u pripremi etničkog čišćenja na širokom području, pa i onog u Bijeljini. Zločini u Bijeljini uključeni su i u haške presude Mići Stanišiću, ministru unutrašnjih poslova RS-a, osuđenom na 22 godine, Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine RS-a, na 20 godina, Radovanu Karadžiću, predsjedniku RS-a, osuđenom na doživotnu kaznu, i Ratku Mladiću, komandantu VRS-a, doživotni zatvor.

Biljana Plavšić sa Arkanom u Bijeljini 

Krivnju nije priznao, ali je nakon odslužene dvije trećine kazne na slobodu izašao i Momčilo Krajišnik, ratni predsjednik Skupštine bosanskih Srba.

Krajišnik je bio predsjednik Narodne skupštine RS-a (NSRS) u njenom prvom sazivu od 24.10.1991. do 19.10.1996. godine. Njega je Haški tribunal osudio na 20 godina zatvora, zbog zločina nad nesrpskim stanovništvom tokom rata u BiH, od početka jula 1991. do kraja decembra 1992. godine.

Na listi osuđenika, među zastupnicima prvog saziva NSRS-a, koji je izglasao šest strateških ciljeva, jest i Radoslav Brđanin. On je osuđen na 30 godina zatvora zbog zločina počinjenih protiv nesrpskog stanovništva na području tzv. Autonomne regije Krajina od 1992. do 1995. godine.

Brđanin se nalazio na raznim visokim funkcijama uključujući poziciju predsjednika Kriznog štaba tzv. Autonomne regije Krajina. Ovo tijelo je ustanovljeno da bi usklađivalo primjenu strateškog plana da se područja države naseljena Srbima međusobno povežu, a većina nesrba trajno premjesti iz njih. Integralni dio ovog strateškog plana je bilo uspostavljanje logora među kojima su i zloglasni logori Omarska, Trnopolje i Keraterm.

Karadžić je na sjednici NSRS-a 12. maja 1992. godine predložio, a zastupnici usvojili strateške ciljeve srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ove ciljeve je NSRS prihvatio kao zvaničnu politiku Republike Srpske tokom rata:

Šest strateških ciljeva srpskog naroda:

1. Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice,
2. Koridor između Semberije i Krajine,
3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država,
4. Uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi,
5. Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti,
6. Izlaz Republike Srpske na more

Bivši predsjednik Kriznog štaba općine Vogošća Jovan Joja Tintor osuđen je na 11 godina zatvora za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. godine u Vogošći.

Sud BiH utvrdio je da je Tintor počinio zločin protiv čovječnosti i učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem progona stanovništva nesrpske nacionalnosti sa područja Vogošće.

Hašku pravdu izbjegli su Vojislav Maksimović, Petko Čančar i Aleksa Buha, također zastupnici NSRS-a.  

Maksimović prema sudskim kriterijima nije bio ratni zločinac, ali između njegovog političkog djelovanja i pokolja Bošnjaka u Foči postoji čvrsta veza. Također, bio je i član Kriznog štaba, koji je odgovoran za rušenje Aladža džamije u Foči. 

U aprilu 1993, u vojničkoj uniformi, aktivistima SDS-a u poluspaljenoj Foči, tada već bez ijednog Bošnjaka i bez prelijepih fočanskih džamija, obratio se sljedećim riječima:

- Bolje nam je da uništimo sve naše dušmane nego da djeca naša i potomci budu pod nečijim nogama. Mi ne možemo biti mirni ako nećemo živjeti u samostalnoj Republici Srpskoj, a kamoli ako nećemo biti u zajednici srpskih zemalja.

Među mozgovima fočanskih Srba koji su osmislili projekat etničkog čišćenja ne samo u ovom gradu već širom Bosne i Hercegovine je i Petko Čančar.

Tokom rata bio je predsjednik Općine Foča. Sve do 1997. godine bio je zakleti SDS-ovac, a onda se u ljeto pridružio "pobunjenici" ratnoj zločinki Biljani Plavšić, koja se okrenula SAD-u. U proameričkoj vladi Milorada Dodika jedno vrijeme je bio ministar pravde, a dobro upućeni u tadašnja politička zbivanja tvrde da je taj ministarski mandat potrošio kako bi skinuo hipoteku i hašku sumnju sa svog imena.

Jedan od osnivača SDS-a i Republike Srpske te jedan od ključnih lokalnih dužnosnika tzv. Autonomne regije Krajina bio je i Vojo Kuprešanin.

Također, bio je i direktor RTRS-a. Svojevremeno svjedočio je u korist odbrane ratnih zločinaca Karadžića i Mladića. Ostat će zabilježeno i da je jednom prilikom, svjedočeći u korist Mladića, na suđenju izjavio da je tzv. Autonomna regija Krajina osnovana i osnažena kako bi se razbila "Alijina država".

Karadžića će u julu 1996. godine na čelu stranke naslijediti Aleksa Buha, doktor filozofije i jedan od ključnih ljudi ove stranke tokom rata u BiH, ali i poslije rata. Buha je rođen u Gacku. Prije rata bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. SDS je preuzeo nakon američkih pritisaka da Karadžić napusti politiku.

U Sudu BiH sudi se Milanu Ninkoviću. Optužnica ga tereti da je, u svojstvu člana Kriznog štaba Srpske općine Doboj, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu u periodu od maja 1992. do kraja 1993. godine, progonom civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva – ubistvima, zatvaranjem i drugim nečovječnim djelima.

Još jedan zastupnik prvog saziva Narodne skupštine RS-a kojom je predsjedavao ratni zločinac Momčilo Krajišnik bio je osumnjičen za ratne zločine.

Miroslav Vještica uhapšen je u svom stanu u Banjoj Luci, a nakon što je Haško tužilaštvo ovaj predmet klasificiralo oznakom "A" temeljem čega je dobijena saglasnost da se procesuira pred domaćim sudovima.

Sumnjičilo ga se za zločin počinjen u Bosanskoj Krupi, te je bio i pritvoren otprilike šest mjeseci. Nakon što je postupak protiv njega obustavljen, Vještica je tužio državu BiH za više od 140.000 KM, zbog nezakonitog pritvora, pretrpljene duševne boli te izgubljene zarade.

Evo kako su završili osnivači Republike Srpske: 

- Momčilo Krajišnik - osuđen na 27 godina zatvora (smanjeno na 20 godina)

- Biljana Plavšić - priznala zločine, osuđena na 11 godina zatvora

- Radoslav Brđanin - osuđen na 32 godine

- Radovan Karadžić - osuđen na doživotnu robiju

- Ratko Mladić – osuđen na doživotnu robiju 

- Nikola Koljević - umro 1997. godine

- Velibor Ostojić - umro 2009. godine