Šefik Daupović Fiko svjestan je i svoje ljudske i svoje pjesničke pozicije: izlazak iz Ja, samoukidanje u vansebnom, samoironija u svakodnevnom, nestanak u stvarima i u bićima najčešća je njegova pozicija, ali valjda nigdje kao u ovim stihovima nije s toliko majstorstva i jednostavnosti artikulirana slutnja da se poistovjećenjem s jednim jedinim bićem doseže sav svijet, njegova punoća. Izići iz sebe u riječi znači ispuniti svijetom i sebe i njih: Prema riječima / ponašam se / kao prema majci. // Ne želim / da ostanem bez njih./ (Riječi)
Daupović nam se svagda obraća kao čovjek. Što će reći da mu je prioritet obično ljudsko iskustvo, da je ovo pjesništvo bitno obilježeno izbjegavanjem izuzetnih, specijalističkih iskustava ili općih mjesta kojima je bivstvovanje danas i ovdje prenapučeno. Za pjesmu je dovoljan tren, bljesak, fleš. Kad pjesnik kaže: Sve što imam / u srcu je. // Nastojim da je / stalno otvoreno - / svima dostupno.// Gdje nema srca – / pustinja je.//.
Ovi stihovi sadrže najboljeg Daupovića koji krajnje produbljuje obično iskustvo i koga kritika često definira kao misaonog pjesnika, što on i jest: i ovdje iskrsava jezik definicije, i ovdje pjesnik definira sve kao filozofski pojam, ali Daupović nije misaon na račun i nauštrb pjesnika u sebi, što se u poeziji često događa, ovdje je jedna obična impresija promaknuta u definiciju svijeta, ovdje je misao duboko uronjena u materiju, prirodno iz nje niče, ili još preciznije, jedno unutarnje stanje dignuto je na razinu ontološke kategorije.
Daupovićeva pjesma obično počinje postojanom slikom u kojoj se s uočenog prizora ogleda pjesnikova sposobnost percepcije prizora, likova i događaja iz svakodnevice. Poslije toga dolazi asocijativno razvijanje slike koje ima za cilj da povlašćivanjem predstave naglasi simbolizacijski karakter uočenog prizora. Tek zatim slijedi preokret od slike do meditativnog uopćavanja konkretizirane predstave, u čemu valja vidjeti proširivanje simbolizacijske osnove pjesme.
Prizor nije važan samo zbog onoga što ga čini lahko vidljivim već i zbog sjenki koje valja uočiti na njemu. Otuda se početno izdvajanje slike iz mnoštvenosti svijeta pretvara u razvijenu meditativnost. Početna slika, a to je nekada i vrlo intimna ili bizarna impresija, otvara refleksiju o začuđenosti jedinke pred izloženim prizorima. Ta začuđenost je obilježena sviješću o praznini i prolaznosti, kao i melanholičnim znanjem o ishodu i vlastitoj poziciji.
Ispisujući refleksije o svijetu iz perspektive paradoksalne mirnoće i stabilnosti, koju omogućava postojanje svijesti o izvjesnosti u nesigurnom svijetu, Daupović u jednu ravan postavlja svijest o ništavilu i radost u svijetu, čudo opstanka i pripravnost na trenutno iščeznuće. Pad i uspon dovode na isto mjesto, upućuje nas mobilno pjesničko oko, zbog čega i nastaju toliki snimci iz ponora i cjelovita panorama svijeta u kojem je jedinka racionalno pomirena. Možda je preciznije reći: jedinka je podrazumijevajuće pripravna na krhkost postojanja u svakodnevnom ponoru.
Ako se od moderne poezije očekuje odsustvo pojednostavljenih, ali izričitih, odviše jasnih značenja i otpor prema suvišnom raskrivanju (to je njezina prirodna i razlikovna odlika), Daupovićeva modernost postavlja i zahtjeve veće od uobičajenih. Ona ostaje taman govor uprkos tome što govori o stvarima koje nepogrešivo prepoznajemo i o stvarima koje svakodnevno (svakodnevno – to je ključna riječ i osnovni prostor ove poezije) srećemo.
U tom iznevjerenom očekivanju – da poznato uvijek mora biti poznato na isti način – ukazuje se jedan od pjesnikovih karakterističnih postupaka (da u prepoznatom ukaže na nešto što najčešće ne prepoznajemo) i jedan od razloga zbog kojih je lakše biti čitatelj (onaj koji naslućuje i prepoznaje, i u takvom prostoru bezinteresno uživa) nego interpretator Daupovićeve poezije (onaj koji naslućeno i prepoznato artikulira i eksplicira).
Poezija Šefika Daupovića Fika može se razumjeti i kao govor o samoj poeziji, o smislu poezije, ali i kao govor o odnosu poezije – koja nije od ovog svijeta – i brutalnog svijeta koji je odavde. Na jednom drugom planu “sijeda slova” su i molitveno strukturirani govor jedinke, intimistički usmjerenog lirskog subjekta koji će u pjesmi “Otac” kazati:
Već dugo,
svog oca nosim u sebi.
Možda nije najbolji,
ali je ipak moj otac.
Sad je tih i miran -
ne traži ništa.
Nigdje ga
ne puštam samog –
gdje god idem,
vodim ga sa sobom.
U ratu je ubijen,
kao civil u mirovini.
Ako mu ne pronađu kosti –
sahranit ću ga sa sobom.
Skupit ću se,
da mu ne bude tijesno.
Lirski subjekt u pjesmama Šefika Daupovića Fika nije ni rasut ni kontradiktoran. Taj lirski subjekt je blago samoironičan, ideološki subverzivan, poetički promišljen, transformativan, okrenut svijetu, mada svijet, najčešće, promatra kroz okno angažirane intimističke prizme.
O pjesnicima ne moramo suditi po svemu što su uradili (objavili), već po onom što je najbolje u njihovom djelu. Tako mora biti i s Daupovićevim djelom. Poezija će i dalje biti jedan od nekoliko načina da čovjek prodre u sebe i otkrije šta je u njemu duboko i originalno, kaže Octavio Paz. Šefik Daupović Fiko je stvorio specifičnu mrežu načina kako da se nađe “daleko u nama” i da prodirući u arhetipsko svakodnevice otkriva duboko u sebi.
