"Ovo je selo dobre vode i umnih ljudi", rečenica je kojom nas dočekuje naš domaćin Rifet Kanlić, dok gledamo prema dolini gdje se u daljini nazire Goražde.
Nalazimo se u Kosteniku.
Ispod crvenih krovova, među starim voćkama i sjenovitim stablima što pamte generacije, život teče mirno i dostojanstveno, u skladu s prirodom i u skladu s ljudima koji su naučili poštovati i jedno i drugo.
Naš sagovornik povratnik je u ovom mjestu od 2. aprila 2010. godine.
Priča nam kako su njega i roditelje, agresori protjerali 16. aprila 1994. godine, odakle su otišli u Goražde, gdje je njegov brat imao kuću. Rifet je bio i pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine.
- Jaka je bila želja vratiti se na svoje - jasan je on.
Život ga je, kaže, vodio različitim putevima. Bavio se trgovinom, imao je svoje prodavnice, radio pošteno i vrijedno, kao što je to u njegovoj porodici uvijek i njegovano.
- Babo rahmetli preselio je 1. aprila 2009. godine. Ja sam u međuvremenu napravio kuću. Nisam imao donacije, nešto od CARITAS-a, sasvim malo. Od svojih sredstava napravio sam sprat kompletan, štalu, pomoćne objekte, pušnicu, sušaru i tako. Vratio sam se ovdje 2. aprila 2010. godine. Otišao sam u penziju. Supraga je prije otišla u penziju. I ovdje mislim na dočekam sudnji dan, što ono kažu - kaže nam Rifet uz osmijeh.
Tri kćerke, sin i desetero unučadi
Priča nam i kako provodi dane. Kaže "pomalo radi, ima stoke, nešto sitnije".
- Imao sam dosta, sto ovaca i krava i sve, ali žena mi nije najboljeg zdravlja, pa se to malo smanjilo - navodi on.
On vrijedno obrađuje i zemlju, i uživa u plodovima svoga truda.
- Imam plastenik, dobar plastenik, 50 kvadrata. Sve sam ja podgojio sebi, presadu, čak i prijateljima sam dao. Imam i vrt veliki, posijao sam krompira oko 100 kila. Zdravlje me dobro služi. Radim, ne žalim, imam za koga i da radim. A mogao bih da ne radim ništa, imam penziju ja, ima žena, imam svoju braću, što ih nema na daleko. Trojicu braće u Njemačkoj, sestru u Švicarskoj. Da nemam dinara, oni bi me i pomagali. Ali hvala Bogu, nije mi potrebno. Imam, fino se živi - priča nam sagovornik.
Rifet ima četvero djece, tri kćerke i sina, te desetero unučadi, koji rado dolaze u Kostenik i redovno ga obilaze.
- Najstarija unuka upisala je medicinu. Prvi semestar dala je sve ispite. Anatomiju je položila iz cuga. Najmlađem unuku je 21. marta bila godina dana. Djeca su u Goraždu. Najstarija kćerka radi u prosvjeti, sin radi u GINEX-u, najmlađa ima svoje trgovine, mehaničarsku radnju. Ova još jedna kćerka ima četiri cure. Zadovoljan sam sa životom, sa svojom djecom, dokle je ko htio školovao sam ih, dao sam im hljeb u ruke. Na pravom su putu. Dođu mi braća iz Njemačke, svake godine, redovno mi dođu ovdje na po mjesec dana, i sestra dođe - dodaje on.
Poklon koji je Rifetu napravila unuka
Ističe da bi imao sve uvjete da živi u Goraždu, "bratova kuća stoji prazna", ali rodna gruda je veza koja ne blijedi, veza kojoj ostaje vjeran.
- Ali ja sam rekao neka me ovdje, došao sam ovdje zbog mezarova, moje rodbine, babe, majke, nane, dede, prađeda, ja to održajem. Da je usred Goražda, ne bih se zastidio, to je urađeno, fino namješteno.
Mene je povuklo ovo ovdje, djedovina, pradjedovina.
Meni je ovdje najljepše - jasan je on.
Opisuje nam i samo selo, s ponosom koji ne skriva.
Kaže da im je voda posebna, bistrija, hladnija, zdravija nego igdje drugo. U selu je napravljeno i nekoliko hajr česmi. Jednu je, sa braćom i sestrama, podigao i on, da "traje za vijeka".
- Selo je bogato vodama i bogato je umnim ljudima. Odavdje iz sela ima sedam ili osam doktora, na tri kontinenta ima naroda iz ovog sela. Ranije je najsiromašnija kuća imala dvije krave i 20 ili 30 ovaca, bilo je jako selo. Neki domaćini su imali i deset krava, 200 ovaca, volove, nema struke u kojoj nije bilo naših ljudi - objašnjava Rifet.
Na kraju našeg razgovora, Rifet nam s posebnom emocijom u glasu otkriva jednu od svojih velikih životnih želja.
- Znam za Dragog Allaha, želja mi je da me Allah pozove da odem na sveta mjesta - kaže nam on.
Dok se spuštamo, krećući put Sarajeva, selo ostaje iza nas, skriveno u zelenilu, među izvorima i tihim svjedocima vremena.
U toj tišini Bosne, često zanemarenoj i dalekoj, još uvijek žive ljudi koji svojim rukama, vjerom i ljubavlju dokazuju da se zavičaj ne mjeri brojem stanovnika, nego dubinom korijena.
