Našeg predsjednika rahmetli Aliju Izetbegovića sam upoznao još dok sam bio dijete. Redovno je dolazio, gotovo svakodnevno mome babi Muniru. Volio sam slušati njihove razgovore, sjedio sam na podu u ćošku ove sobe (op.a. pokazuje rukom), neprimjetan gotovo. Nekad mi se činilo da nisam ni disao dok sam slušao šta pričaju. Možda zato što sam bio fasciniran pričama, a možda i od silnog straha da me ne udalje.

Alija je imao posebnu vedrinu, rijetku koja je prosto plijenila. Predsjednik je bio tu uvijek u mom životu, mom djetinjstvu, vremenu odrastanja, vremenu kada sam već bio formirana ličnost, a danas, danas predsjednik živi u mom sjećanju. Smjestio sam ga u srce, pokraj moga babe - prisjeća se Ismet Gavrankapetanović, te dodaje, da tada kao dječak s Bistrika nije mogao ni sanjati da će jednog dana biti predsjednikov lični ljekar.   

Bio je, priča nam, 10. septembar 2003. godine.

- Zazvonio je telefon, s druge strane Bakir, negdje oko sedam sati ujutro. Taman sam krenuo u jutarnju vizitu. Kazao je: "Baba je pao u kući i dolazim po tebe". Ogrnuo sam plavi mantil i otrčao ispred bolnice. Zajedno smo ušli u kuću i u jednoj maloj skromnoj sobici ležao je predsjednik. Kažem skromnoj, zato što je i on baš kao i moj babo uvijek bio skroman. Kada sam vidio stepen povreda zamolio sam ga da pođemo odmah u bolnicu. Kazao je: "Može Ipe, ali ako idem pravo tebi u bolnicu i da budem kod tebe". Ponos sam osjetio. Moj predsjednik, Alija koji je dolazio mome babi, babin prijatelj, brat, drug… hoće baš mene, Ipeta.

Mjesec dana svakodnevne borbe za zdravlje i život mog predsjednika kojeg sam i poštovao i volio, bila je ogromna odgovornost i čast. Kao da sam se ponovo brinuo oko babe. Nisam išao kući praktično tih mjesec dana, sve do dana kada je prešao na Treću internu kliniku da nastavi liječenje. Povrede su zarasle i internisti su preuzeli tretman. Tokom dugih noći imali smo razgovore, naša sijela u bolesničkoj sobi do pred samu zoru. Mnogo savjeta, novih iskustava, sve sam to imao privilegiju slušati.

Dolazili su mnogi u posjetu a nije mi bilo pravo kada je iscrpljen od razgovora, jer je srce već bilo dobrano slabo, teško govorio. Gospodin Ashdown je tada analizirao vojnu reformu i kad sam zamolio predsjednika da malo više odmara, zapamtio sam njegov riječi. "Šta je moje zdravlje, Ipe, prema miru ovdje. Bosna i Hercegovina su mnogo važnije od moga zdravlja i moga srca" – prisjeća se on.  

Jedno subotnje jutro, nastavlja dalje, došao je i Bill Clinton.

- Kouchner i Hollbruk su bili zajedno u posjeti. Dozvoljavao sam da predsjednika obilaze oni ljudi koje je želio vidjeti, ali sam ga i molio da se ne umara. Sjećam se kada je Kouchner upitao predsjednika: "Šta ste željeli od predsjednika Mittteranda i mene kad ste upozoravali na logore za eksterminaciju Bošnjaka i Hrvata? Šta ste željeli da učinimo?" Odgovorio mu je jasno. "Želio sam da Evropa i svijet nešto učine i zaustave to. Nadao sam se da je svijet u kojem živimo pravedniji. Nažalost, nisam bio u pravu." – kazuje nam Ismet Gavrankapetanović.

Ispričao nam je i kada je išao u pratnji predsjednika na jedno snimanje i kada su u bolničkom hodniku sreli iskusnu medicinsku sestru Zehru.  

- Zaustavila nas je i obratila mu se. "Predsjedniče, nas 150 radi ovdje i svih 150 diše za Vas." Blago se osmijehnuo, a njegove plave oči prepune ljubavi za sve i svakoga zasijale su. Dan kada je prešao na dalje liječenje na Treću internu bio sam radostan jer sam uspio u dijelu liječenja, ali istovremeno tužan jer sam se rastao od mog predsjednika, od naših noćnih sijela. Ostao sam ponovo bez osobe koju volim – govori nam sa tugom u glasu.

Predsjednik je, kaže dalje on, bio iznimno snažan čovjek. Do posljednjeg momenta svog života ostao je uspravan, jak, nepokolebljiv. Bez obzira na godine, na bolest…njegova snaga bila je fascinantna.

- Sjećam se, jednom mi je rekao: "Zašto se toliko boriš, sekiraš? Da li to smrt dolazi ove jeseni ili proljeća, kakve to veze ima?" Dok je ležao u bolnici, imao je jednu pjesmu, stih koji je stalno ponavljao: "Moje srce udara snažno, ali to više nije ni važno". Nije se bojao smrti, takav je bio predsjednik - priča Gavrankapetanović.

Rat je Gavrankapetanovića zatekao na završnoj godini specijalizacije iz ortopedije i traumatologije. Bio je načelnik saniteta Druge brdske, a potom 15. Motorozovane brigade. Imenovan je 1994. godine za načelnika saniteta 12. Divizije, a 1995. godine imenovan je za načelnika saniteta Armije Republike Bosne i Hercegovine.

- Te prve dane pamtim pa odlascima mojih kolega širom svijeta. Ni danas ne volim rastanke. Podsjećaju me na to vrijeme kada masovno ljudi odlaze, a vi ostajete sa svojim gradom, svojim sugrađanima da pomognete i olakšate patnju. Baš doslovno sva bol svijeta je tada bila u Bosni, u Sarajevu. Bio sam zadužen za organizaciju vojnog saniteta i tih prvih dana rata nismo imali baš ništa. Kako u bolnici tako i na punktovima na obroncima grada kada je sanitetska služba Prvog korpusa preuzela liječenje ranjenih i oboljelih, kako pripadnika Armije RBiH, tako i civilnog stanovništva. Pravili smo i male bolnice ispod zemlje. Jedna je bila na Vratniku, napravili smo je u strahu da će i Koševo biti zauzeto, jer je tadašnja Vojna bolnica bila okupirana.

Svaki zavoj, svaka infuzija, antibiotik mnogo su nam značili. Nekako čitave kolone znanih i neznanih ljekara, medicinskih sestara, teničara stale su u taj časni red liječenja stanovnika grada koji je ostavljen da umre. Duge četiri godine služili smo ranjenima, bolesnim najbolje što smo znali – kazuje nam on.

Sakrio sam se u jednu prostoriju i suze su same tekle 

Pitamo ga, šta mu sada dok razgovaramo prvo pada na pamet da izdvoji kao upečatljivo sjećanje, događaj iz perioda agresije, opsade Sarajeva. Šta je to što ga je tada najviše slomilo, kao ljekara, kao čovjeka?

- Mnogo uspomena iz tog teškog perioda ostalo je upamćeno. Posebno se sjećam tri velika masakra na ulicama Sarajeva - 27 maj 1992. u redu za hljeb u ulici Vase Miskina i 5. februar 1994. na tržnici Markale i 28. august 1995. također u blizini Markala.

Mnogo događaja pamtim iz tog perioda. Nažalost, bilo je previše toga, nekada radosti jer smo nekome spasili život, a nekada onog osjećaja bespomoćnosti, kada čovjek učini sve, a na stolu umre dijete, žena, borac...

Opisat ću jedan od onih koje posebno pamtim.

Bio je august, ljeto 1992. Nismo imali struje i negdje iza dva u noći su me pozvali. Mlada žena 1969. godište A.V. Ranjena je na Mojmilu u stanu. Muž je poginuo na licu mjesta. Vidio sam da je noga praktično iz kuka razorena, a više rana ima na stomaku. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće. Ponavljala je: "Molim vas samo spasite moje dijete…" Radili smo operaciju pod svjetlošću uljane lampe. Zaustavili smo krvarenje iz razorenog dijela karlice i noge, završili carski rez i izvadili ubijenu bebu iz majčinog stomaka. Nekoliko sati nakon toga, radi nedostatka krvi i teškog ranjavanja umrla je i ranjena majka.

Sakrio sam se u jednu prostoriju da me niko ne vidi. Dugo, dugo suze su same tekle. Jednostavno nisam mogao da ih zaustavim - prepričava nam, a nakon svake izgovorene rečenice duboko je uzdahnuo.   

Stasavanje sanitetske službe, priča nam dalje, bilo je za divljenje. Od dana kada se nije imalo ni zavoja, do dana kada se imalo sve što je trebalo.

- U ljeto 1994. organizirao sam evakuaciju ranjenih sa ratišta van grada prema ratnim bolnicama. Razgovaram sa pilotom helikoptera iz Zenice koji mi kratko kaže: "Samo recite doktore gdje tačno želite da spustimo ptice". Bio sam ponosan da praktično iz ničega podižemo vojni sanitet koji je za divljenje. Iz velike tuge, velike boli, velikih razočarenje jer smo ostavljeni od svih, do gordosti što smo uspjeli kao feniks da se podignemo iz pepela i pomognemo ranjenim i bolesnim.

Veliki broj terena van Sarajeva, širom Bosne, ratne bolnice, sanitetski punktovi brigade, korpusa dio je ratne priče koju svjedočim. Ljeto 1993. godine kada je padao Igman i prijetilo potpuno okruženje Sarajeva poslani smo kao sanitet kroz tek otvoreni tunel pun vode. Nosio sam hirurški materijal, zavoje.

Prošli smo u Hrasnicu. Prenoćili i u jutarnjim satima prije svitanja peli se uz kako smo je zvali "rižu" a to je oštar nagib na putu prema Hrasničkom stanu. U tišini, duge kolone se penju uz brdo a za to vrijeme hiljade staraca, žena, djece spušta se prema dole. Izbjeglice koje bježe, spašavaju živote. Tišina se osjeti, gotovo se može rezati. Bat koraka. Nakon Hrasničkog stana došli smo na Malo polje i tu liječili ranjene i oboljele desetak dana. Bukvalno pod vedrim nebom. Jednoga jutra pojavili su se bijeli transporteri UN-a između linije razgraničenja i svi su mogli odahnuti. Vraćali smo se kući, a Sarajevo je ostalo sa očuvanom komunikacijom koja život znači. Poručujem svima da rat i stradanje nikad nikome nisu donijeli dobro. Posebna poruka onim političarima koji govore ružne riječi, koji prijete, bahatima da nema sreće u tome ni za njih. Samo stradanje svih rezultat je toga – poručuje on.

Poruka za kraj 

Taman kada smo pomislili da je završio priču, kada smo se pozdravili do nekog novog susreta, nekog novog muhabeta, okrenuo se i rekao:

- Imam poruku za kraj. Iako bih imao još puno toga za kazati, ali evo pričajući s vama, shvatio sam da je možda vrijeme i da knjigu napišem. Ko zna. Ali, ostanimo sada samo na ovoj poruci za kraj.  

Cijeli svoj život posvetio sam liječenju ljudi, ublažavanju tegoba i bola. Radio sam svoj posao ljekara a tokom rata učestvovao u liječenju u najtežim mogućim uvjetima. Ni tada ni inače ne mislim da sam radio ništa drugo nego izvršavao svoju dužnost prema bolesnima, ranjenima, prema mojoj domovini Bosni i Hercegovini.

Trudio sam se i trudit ću se do kraja svog života svim svojim bićem da budem dostojan učenik Hipokrata, velikih učitelja kroz historiju medicine, ali i dostojan sin svoga oca Munira Gavrankapetanovića. Želim da je Bog dragi zadovoljan sa mnom i da tako obavim svoju misiju na ovome svijetu.

(Prvi dio razgovora možete čitati ovdje - Gavrankapetanović govori ekskluzivno za Stav: Liječio sam vijećnika ZAVNOBiH-a koji je u zatvoru tukao mog babu Munira)