Bjanka Alajbegović, “Srčane saturnalije”, IK “Vrijeme”, Zenica, 2019.
Kao druga po redu objavljivanja (prva je Između dvoje iz 2005), ova knjiga poezije Bjanke Alajbegović ispisana je u jednom dahu (koliko god da je, izvana mjerenim vremenom, trajalo to njeno udahnjivanje); pod jednim dahom ovdje treba razumjeti dosljednost u sebi, nenarušenost strategije ispisivanja pjesničkog teksta (koji, svaki, postaje jedan tek kad budu svi ispisani). Upravo zato što brojnost (kvantitet) ovdje ne znači gotovo ništa, navest ćemo da se u četiri ciklusa (Srastanja s odsutnostima, Više nego jedna, Snatrenja s Wolandom i Samoukinuća) okupilo ukupno 34 pjesme – “samo” 34 teksta koji ovu knjigu, međutim, čine i poteškom i povelikom...
“na ulicama između nas ostaje sve što zaboravljamo,/ uništenja, istrebljenja, čedomorstva, ništa nas ne može/ spasiti osim neobične riječi koju ćemo zajedno razumjeti,/ nema zagrljaja koji bi nam istopio patnju cijelog svijeta...” (početak teksta “ljubavno”, str. 13.)
Nema u ovoj knjizi velikih slova na počecima (naslova, pjesama, iskaza, fragmenata), kao što nema skoro nijednog interpunkcijskog znaka osim zareza; to, naravno, ne znači da nisu velike, gabaritne, teške, presudno značajne stvari (misli, osjećanja, stanja, pojave, slike, životni sadržaji) koji dolaze do riječi – i također ne znači da u spomenutoj interpunkcijskoj “samozareznosti” najveći dio izrečenog među zarezima nije nabijeno/dovršeno (tačka), da nije dramatično (uskličnik) i da nije upitno (upitnik).
Ne stajanje u izricanju (koje se mjestimično pretvara u hrupnju, u sintaksičku zasopljenost/vehementnost) čini se kao da biva protupolno dovršeno/zaokruženo nestajanjem u izrečenom: svaka naredna pjesma zato se doima kao traženje/napipavanje tog nečeg nestalog. Eshatološki background imaju svi tekstovi, bilo čime da su motivski/sadržinski zaušćeni: i kad se očituju kao autorefleksija pjesničkog subjekta (kako je ženski rod od subjekt?), i kad su “žensko-muške / ljubavne” pjesme, i kad su samoogledanje u dijaboličnom zrcalu vremena/epohe, i kad su “žensko-ženske / feminističke”, i pogotovo kad su iz nad ponorom nagnutosti refleksija onog posljednjeg izbora – samoukinuća (kao u tri pjesme na kraju knjige, posvećene Celanu, Platovoj i Miljkoviću). Zato je nabrajanje, ponekad i ponavljanje dominantna tehnika gradnje iskaza: zaustiti što više, nabrojati sve – kako bi se (nakon teksta) zašutjelo odsustvo Cjeline (koliko god se iskazalo toga, od sveg onog što bi ju trebalo činiti, Ona se ne ukazuje). Evo kako se produženi niz sintagmatskog samourušavanja napokon survava na dno posljednja tri stiha (tri stiha zbog kojih ovo i jest pjesma, a ne buncanje):
“koračajući kroz ustajalu tuleću sluzotinu/ u preostaloj vremenskoj kapljici vidjela je/ slobodu obesmišljenu do vrhunca rastočenog/ u pantljičari reprodukcije zbog poniznosti/ iskasapljene posjekotinama banalnosti/ u nemilosrdnoj tautologiji traumatske pulsacije/ stvari prve i krajnje na rubu da otpadnu sa svijeta/ koji se prerastao pred izdahnuće uzajamnosti/ kada je Bog posljednji put zaplakao” (“apostolica je vidjela”, str. 34.)
Dopadljivosti bilo kakve, pa ni poetske samodopadnosti/samodovoljnosti, nema u ovim stihovima, nije estetsko-lijepo to oko čega se oni okupljaju (što ne mora ni biti, kao što se osvjedočujemo, da bi bila poezija) – oni su nadneseni nad blokadama (zapušenjima, začepljenjima, zatvorenostima), neprohodnostima i nepropusnostima životvornih energija u čovjeku. Zato autorica može sebi dopustiti, naprimjer, da tri stiha koje smo gore spomenuli, prepuni četvorstvom nezgrapnih-rogobatnih sintagmi (pantljičara reprodukcije, poniznost iskasapljena posjekotinama banalnosti, nemilosrdna tautologija i traumatska pulsacija) – koje, kad se same za sebe osmotre, neodoljivo podsjećaju na vehementnost leksike i sintakse Nermina Sarajlića, u stihovanom/poetskom dijelu troknjižja Triptihon o đavoljim monogramima (imenovani je pokretač i urednik Zeničkih sveski, jednog od najznačajnijih među časopisima koji, gle čuda, još uvijek, izlaze u BiH). Možda je to i stvar nemoći, bijesa ili očajanja zbog odsustva iz našeg jezika te “riječi koju ćemo zajedno razumjeti” (a koja nas jedino može spasiti): ako je već o obrušenosti riječ, što ona ne bi mogla biti i kritički na(o)brušena, što se ne bi kroz nju očitovala i razjedajuća kiselina ironije i sarkazma?!
“ako želiš da budeš voljena žena/ ako želiš da budeš voljena kći/ ako želiš da/ budeš// skrati jezik// ako želiš poštovanje/ ako želiš postojanje/ ako želiš priznanje/ potiskuj/ potiskuj/ potiskuj// da dočekaš brzu ili mučnu smrt/ a možda i uzdah koji nećeš čuti/ bila je tako divna žena” (“drugarice razgovaraju”, str. 30.)
Ako se nećemo lagati, a ako se pritom nećemo ili ne možemo tražiti i pronalaziti u istini; ako se nećemo nasmrt tući i ako se, pritom, ipak, nećemo ili ne možemo u nekom i tvom i mom Jednom pronalaziti – šta onda preostaje? Šta je Bol? To je “kao da ćeš otvoriti/ maleno naručje u kojem ne držiš nikoga” (Selim Arnaut); Bol je imenica i ženskog i muškog roda – a kad se deklinira kroz padeže u ženskom rodu, sufiks stalno ostaje “i”… Zamorno, stalnoponavljajuće, neposustajuće “i”:
“koja je mučena prva a koja zadnja/ ili je pravo pitanje zašto je kažnjena// od svete Tekle do Djevojke u plavom grudnjaku/ od čizme vojne hunte do bolničareve klompe/ od javnog čerečenja do genitalnog sakaćenja/ od lomače do provjere čednosti i silovanja/ do/ smrti// nikad nikad nigdje nije bilo za nju/ sigurnog mjesta/ osim prve linije fronta” (“femicid, riječ svih vremena”, str. 33.)
Tako to biva ako se nećemo lagati. A eto, nećemo se lagati, tako se barem postavlja “pjesnička subjektesa” prema poglavici, komandosu, asasinu (koji zaposjeda onaj drugi pol):
“kad sam ti prišla poglavico, komandosu, asasine,/ ni kroz jednu očicu nije se moglo uzdahnuti,/ ni u nepčani nabor upuhnuti zračak milosti,/ krivim ni pravim bodom u gustinu udjenuti// u trbuhu su ti zapijukali svi ikad napušteni, u toj prakrvi/ nećeš se udaviti, prisegao si, nećeš označiti mjesto za ranu,/ nećeš reći: tu uđi, pa neka bude sve već dogođeno…” (početak pjesme “voodoo”, str.12.)
A tu gdje je mjesto za ranu, upravo tu u nas ulazi Svjetlost (barem nas tako uči Rumi); ali, kao što stoji kod Celana (a što se navodi kao moto zadnjim trima “selfdestroying” pjesmama): “Niko ne svjedoči za svjedoka”. Zagrljaj u kom ne pronađeš sebe bit će ipak zagrljaj – u kom će sebe, u tebi, pronaći Smrt:
“iz zaumlja čujem tvoj napadno umiljati kikot/ zasljepljujući oratorij koji vraća svepočetku” (zadnji distih pjesme “Sylvia”, str. 52.)
Pa ćemo na kraju, kao što smo spočetka citirali prva četiri stiha, navesti zadnjih pet stihova iste pjesme, znakovito-podrugljivo iskrenog naslova “ljubavno”:
“pričala bih ti još dugo iz drugdine, o svemu, bez/ smisla i dohodišta, umjesto topline, bliskosti tijela, jednako/ beskorisno kao da tako tješim bezdomne, usamljene, bolesne,/ umjesto bezuvjetnog dodira u koji stane čitav čovjek,/ čitav kosmos i njegova ljubavlju neiskaziva tuga” (str. 13.)
Dakle, zagrljaj. Nekako mi ne djeluje taj zagrljaj kao “velika riječ” (u koju svašta nešto stane... i propadne); a eto može i bezuvjetni dodir, recimo. Bezuvjetni dodir šutimo; i ćutimo.
A možda toj kugli-planeti koja se zove Čovjek treba samo zamijeniti polove; bude to nekad, da je rješenje do bola jednostavno. Samo, uz bol treba prileći i ustrajati, dizati se i padati, do jednostavnosti treba dorasti: eto, igrom slučaja, Bol je i muškog roda. Barem u našem jeziku. Nikad se ne zna koja je s kojim, s kojom je koji. Bol. Naročito u toj bezuvjetnosti... zagrljaja.
o ženskosti, još jednom
drugarice razgovaraju III
otkako se pojavljuju
prvi znaci starenja
izbjegavam svoje tijelo
kraće se zadržavam pod tušem
ne želim riskirati sa
gljivicama i bakterijama
na gradskim bazenima
ne družim se previše s ogledalom
ni uoči novogodišnje noći
znam da jednoj
savremenoj ženi
ne priliči osvrtanje na
takve banalnosti
bolje bi joj bilo
njuškati za novim otkrićima
kosmologije, teologije, psihoanalize
dogovarati konstruktivna druženja za
kritiziranje malicioznih pojava u društvu
i na druge sofisticirane načine
izbjegavati svoje tijelo
