Francuska se mora suočiti sa svojom odgovornošću za genocid u Ruandi 1994. godine, ali nije bila saučesnik u etničkom čišćenju, rečeno je ovog petka objavljivanjem zaključaka historičara koji je proučavao ovaj kontroverzni i tragični događaj u najnovijoj prošlosti te afričke zemlje.

Prije dvije godine predsjednik Francuske Emmanuel Macron zatražio je da se istraže činjenice, zbog čega je naložio formiranje grupe eksperata koji će istražiti činjenice. Na čelo je postavljen Vincent Duclert.

“Je li Francuska bila sudionik genocida nad Tutsijima?... Ništa iz pregledanih arhiva to ne dokazuje”, tvrde, ukratko, historičari u svojim zaključcima. Francuska je, međutim, dugo vremena stajala na strani režima koji je poticao rasističke masakre. Ona je bila slijepa kada je u pitanju priprema genocida od strane najradikalnijih elemenata režima", dodaje se u dokumentu.

Što se tiče operacije Tirkiz, francuske vojne intervencije koja je stotinama hiljada Hutu izbjeglica i odgovornima za genocid omogućila bijeg u nekadašnji Zair, zaključci je opisuju kao "humanitarnu akciju".

“Čini mi se besmislicom da su uložene dvije godine da bi se došlo do ovog zaključka. Odnosi Francuske s Ruandom su loši. Ako je Macron sve ovo učinio da postigne rješenje, neće ga postići na ovaj način”, tvrdi stručnjak Omer Freixa.

Kritičan prema formiranju istražne komisije, koja je uključivala samo francuske historičare i ostavila glasove iz Ruande po strani, nije usamljen u svojoj kritici Macronove inicijative.

Ubrzo nakon što je rezolucija obznanjena, organizacija Survie, zadužena za borbu protiv takozvanog "Françafrique", francuske prisutnosti u Africi, osudila ju je izjavom tvrdeći da Francuska “uopće nije bila slijepa" te da će detaljno analizirati dokument i uskoro objaviti vlastiti izvještaj.

Istraživač François Graner, kojem je prošlog ljeta Francusko državno vijeće odobrilo pregled takozvane arhive Mitterrand, ključne za otkrivanje novih podataka o ulozi Pariza u genocidu, tvrdi: “Macron je krenuo naprijed i povukao se. Naprijed jer je otvorio više datoteka, uključujući vojnu a neuspjeh je jer ih je učinio dostupnima samo nekim ljudima."

S njegove tačke gledišta, niti jedan demokratski sistem ne bi smio otežavati onima koji istražuju događaje iz svoje prošlosti.

Tokom svojih istraga, koje su provodili tokom dvije godine i analizirali oko 8000 dokumenata, historičari su se osvrnuli na francusku politiku prema Ruandi između 1990. i 1994. Tog proljeća započeo je genocid potaknut sa radijskih i televizijskih stanica. U klimi gotovo lude mržnje sve je kulminiralo 6. aprila, na dan kada je projektil srušio avion u kojem je bio predsjednik Ruande, Hutu Juvénal Habyarmana. Počela su ubistva na ulicama Kigalija, da bi se uskoro proširila na ostatak zemlje.

Kad se dogodio genocid, predsjednik Francuske bio je socijalist François Mitterrand, političar s biografijom uronjenom u sjenku okupacije i alžirskog rata. Njegova glavna briga, prema nalazima stručnjaka, bila je održati područje utjecaja francuskog govornog područja u Africi, što je zadatak koji je olakšao režim Hutua, njegov saveznik i vladari područja u kojem se govorilo francuskim jezikom.

Prognanici iz Ugande, podržani od Sjedinjenih Država i spremni za povratak u svoju zemlju, Tutsi, organizirani u Ruandskoj patriotskoj fronti (RPF), bili su anglofoni, pa su bili kočnica toj želji.

Spreman suočiti se s tamnijom stranom francuske prošlosti, Macron je pokušao rasvijetliti nekoliko osjetljivih pitanja u historijskom sjećanju svoje zemlje. Početkom marta izjavio je da su francuske trupe 1957., u okviru rata za nezavisnost ubile Ali Bumeyela, istaknutog vođu alžirskog nacionalnog pokreta. Danas je njegov rad usmjeren na žrtve genocida u Ruandi, gdje je tokom proljeća 1994. ubijeno 800 000 Tutsija i umjerenih Hutua.