Gradsko vijeće Subotice odlučilo je da uvede bunjevački jezik i pismo u službenu upotrebu. Prijedlog za promjenu Statuta Grada Subotice podnio je gradonačelnik Stevan Bakić, kako bi se bunjevački jezik i pismo uveli u službenu upotrebu na području lokalne samouprave.
U odluci Gradskog vijeća navodi se da je razlog za pristupanje promjeni Statuta prijedlog gradonačelnika Grada Subotice da uvede bunjevački jezik i pismo u ravnopravnu službenu upotrebu te da je gradonačelnik prijedlog podnio na temelju inicijative Bunjevačkog Nacionalnog Vijeća.
Statut je promijenjen i bunjevački jezik uveden je jučer u ravnopravnu službenu upotrebu s još njih tri: srpskim, mađarskim i hrvatskim. No, iz Hrvatske stiže prosvjedna nota Srbiji s porukom: „Bunjevački govor nije jezik, već jedan od dijalekata hrvatskoga jezika.“
„Vjerojatno uvedena da bi se osnažio proces dekroatizacije ovdašnjih Hrvata", kaže Tomislav Žigmanov, knjževnik koji se deklarira kao vojvođanski Hrvat. Inače, u Subotici prema zadnjem popisu stanovnika živi nešto više od 9 posto Bunjevaca i nešto više od 10 posto ostalih vojvođanskih Hrvata.
„Da bi govor postao službenim jezikom manjine treba ga govoriti najmanje 15 posto stanovnika – što ovdje nije slučaj“, napominje Žigmanov.
No, Vučićeva stranka ima, kao i obično, sasvim drugačiju predstavu ovog ligvističkog podmetanja. "Neka ovakve odluke posluže kao primer svima u regionu kako i na koji način se štite interesi manjinskog naroda. Kako se čuva i poštuje jezik, pismo i kultura i sve što karakteriše jedan manjinski narod", cinično je komentirala Jelena Vujović iz Srpske napredne stranke.
Uvođenje novog jezika, pribojavaju se Hrvati iz Vojvodine, otvara put bunjevačkim Hrvatima da se na nadolazećem popisu stanovništva izjasne isključivo kao Bunjevci, pa je šef hrvatske diplomacije poslao prosvjednu notu svom srbijanskom kolegi, tražeći preispitivanje te odluke.
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje oštro se protivi takvoj inicijativi jer smatra da se ne radi o jezikoslovnim nego o političkim motivima.
"Ne ulazeći u političke motive uzdizanja bunjevačkoga govora na razinu jezika, i to službenoga jezika na području Grada Subotice, a razvidno je da nije riječ o jezikoslovnim motivima", ističe Institut i dodaje kako se “kao središnja znanstvena ustanova za proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika oštro protivi takvomu prijedlogu iz jezikoslovne perspektive”.
Smatra kako bi da je riječ o jezikoslovnome pitanju u ovome i sličnim slučajevima moralo prevladati znanstveno, jezikoslovno mišljenje, koje se temelji na dosadašnjim jezikoslovnim istraživanjima i zaključcima hrvatskih, ali i srpskih jezikoslovaca te na dijalektološkoj, slavističkoj i općenito poredbenolingvističkoj literaturi. Naglašava kako svi relevantni savremeni hrvatski i srpski dijalektolozi u svojim radovima i monografijama upotrebljavaju naziv bunjevački govor, a u hrvatskoj literaturi i govor bačkih Hrvata.
Odlično, a bilo bi dobro kada bi ti isti hrvatski jezikoslovci primijenili naučno i lingvističko mišljenje kada je riječ o nominaciji bosanskog jezika i nepostojanju tzv. bošnjačkog jezika. Poznato je da veliki broj hrvatskih naučnika koristi upravo nominaciju „bošnjački jezik“ bez obzira što su svjesni da je bosanski jezik priznat kao ustavna kategorija u Bosni i Hercegovini. Teška segregacija i diskriminacija nad govornicima bosanskog jezika u kontinuitetu se događa na prostorima gdje je hrvatski narod većina u Bosni i Hercegovini. Stoga, subotički slučaj bi za naučno-političke centre od Zagreba do zapadnog Mostara trebao biti poučan barem kada je riječ o tome da se nominaciji jezika ne prilazi iz političkih, već isključivo iz linvističkih motiva?