U novogodišnjoj poruci za 1973. godinu predsjednik Tito je, kao i u prethodnim takvim prilikama, kazao da je zemlja na dobrom putu. «Za proteklu l972. godinu», dodao je, «možemo zaista kazati da je bila, u procesu kontinuiteta našeg revolucionarnog razvoja, jedna od najznačajnijih, ali i najnapornijih u savladavanju raznih nagomilanih negativnosti i slabosti u našoj socijalističkoj zajednici. Razumije se, razne devijacije, slabosti itd. nisu se nagomilale samo u toku protekle godine, već i od prije, u procesu usavršavanja našeg društvenog sistema i donošenja raznih značajnih odluka, koje su nailazile kod pojedinaca ili grupa na otpor»...

               Tito je odgovarao na skupovima: «... Sada radimo na tome da se mnoge anomalije, nepravilnosti i nepravde nekako isprave, da se stanje poboljša, kako bi naše društvo zbilja moglo brže ići naprijed. Ja znam da ste vi, da je radnička klasa nestrpljiva. Ali moram da vam kažem da to ne ide tako odjedanput. Prvo i prvo, vi ste vidjeli, posljednjih godina, da svi moji govori i govori nekih drugih drugova, nisu bili prihvaćeni od mnogih koji su trebali da ih izvršavaju. Nešto se prihvaćalo, nešto nije; više se nije prihvatilo nego što se prihvatilo. Da nije tako bilo, mi ne bismo sada morali preduzimati tako drastične mjere kakve preduzimamo posljednjih godinu-dvije. Vidjeli ste da smo mi u gotovo svim republikama imali takvu situaciju da smo morali oštro nastupiti, i da su negdje gotovo čitava rukovodstva smijenjena. Jer, bilo je tu svašta, ne samo nacionalizma već i drugih anomalija, liberalizma, nekog apstraktnog demokratizma koji je više štetio nego što je koristio»... Pri tome je očito mislio i na bosanskohercegovačkog starog komunistu, revolucionara i republičkog dužnosnika Osmana Karabegovića, koji je isljučen i iz Partije jer je «prenebregao idejno-političku težinu i društveno-političku opasnost i štetnost svojih izjava i ponašanja». Za njim su «odlazili» i ostali nepodobni revolucionari.

               Kad je u Jajcu obilježavano trideset godina od drugog zasjedanja AVNOJ-a i pošto je izabran za doživotnog predsjednika zemlje, kazao je: «... Naše društvo, kao i svako drugo, prolazilo je kroz porođajne grčeve i razne krizne situacije. Ali, ono nikad nije napuštalo suštinske odlike koje ga čine socijalističkim». Omladini je poručio: «Sa ovoga historijskog mjesta ja posebno želim da se obratim mladoj generaciji Jugoslavije, današnjoj, ali i onoj koja će sutra doći, da uvijek budno čuva i dalje razvija tekovine revolucije i da u tome bude čvrsta kao čelik. Ja sam duboko ubijeđen da će mladi čuvati ono što su stvorili stariji drugovi i što sad svi zajedno stvaramo, i da će, ako bude potrebno, odlučno spriječiti svaki pokušaj da se ugrozi skupo stečena nezavisnost naše domovine, da se naruši bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti naše zemlje, naše samoupravljanje i druge velike tekovine socijalističke revolucije. U tome će oni i dalje biti zajedno sa starijom generacijom, sa borcima i aktivnim učesnicima naše revolucije».

               Tito je proljetos predložen za Nobelovu nagradu za mir. Prijedlog je u ime članova Pokreta otpora i Udruženja deportiranih Francuske uputio Kristijan Pino, ministar spoljnih poslova te zemlje. Dok se privreda u Jugoslaviji, pogotovo u Bosni i Hercegovini provlačila kroz trnje, Dobojlije su likovali. Njihovi dalekovodni stubovi i konstrukcije, što je proizvodila tvornica u Maloj Bukovici, otpremani su na američko tržište uz veoma visoku dobit. Svu polugodišnju proizvodnju ove tvornice kupili su Amerikanci plativši za nju gotovo šest miliona dolara. Dalekovod koji se tamo gradi jedan je od najvećih koji je do sada izgrađen u toj zemlji i prolazit će kroz nekoliko američkih država. «Nakon rata», pričali su Bukovčani s ponosom, «ta zemlja nam je slala humanitarnu pomoć; jeli smo njene bajate konzerve, jaja i mlijeko u prahu, živjeli u mraku goli i bosi, ne znajući šta su fabrike, a, eto, doživjesmo da im prodajemo svoje industrijske proizvode».

               Njihovoj radosti nije bilo kraja.

                              *

               O ostalim ovdašnjim prilikama često je govorio Branko Mikulić, predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista. Morao se doticati i nacionalizma, stalne bolesti ovog složenog društva. «Nacionalizam je bio i ostao», kazao je on, «nacionalna i državna izdaja; nijedan od nacionalizama, a to je istorija potvrdila, sam za sebe nikad ništa nije mogao učiniti bez oslonca na reakcionarne sile i snage van zemlje».

               Podsjetio bih da je drug Tito u više navrata govorio o nacionalnom biću i nacionalnoj posebnosti Muslimana. Suprostavljajući se insistiranjima da se Muslimani nacionalno «opredjeljuju», drug Tito je na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije rekao: «... Kod nas postoje jalove diskusije, naprimjer, o tome da li Muslimani treba da se opredijele za neku nacionalnost. To je besmislica. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste i niko nema pravo da mu natura neku nacionalnu pripadnost»...

               - Zajedništvo u Bosni i Hercegovini - odgovorio je predsjednik Mikulić - odolijevalo je i odoljelo najrigoroznijim naletima istorijske zloćudnosti, prepune nacionalističkih orgijanja i divljanja; ono dakle vuče svoje korijene od davnih dana i podrazumijeva zajednički život u slobodi, ravnopravnosti i bratstvu naroda, njihovu potpunu otvorenost i sudbinsku upućenost jednih prema drugima (...) Živeći vjekovima zajedno, narodi Bosne i Hercegovine su se čvrsto povezali i ekonomski i politički i kulturno, oni imaju mnoge zajedničke osobine, običaje i tekovine. Na toj osnovi, uz poštivanje svih specifičnosti, ostvarena je samoupravna povezanost Muslimana, Srba i Hrvata u njihovoj zajedničkoj državi - Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini.

               U isto vrijeme slično tome je govorio i muslimanski kulturni radnik, doktor Mustafa Imamović, kome je povod bila nova knjiga «Istorija Jugoslavije», koju je objavila beogradska «Prosvjeta», a u kojoj se forsira srpska kultura i ističu samo srpski pisci. Mustafa Imamović je, pored ostalog, kazao: «U glavi Modernizam u književnosti i umetnosti govori se o literarnim kretanjima u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća, ali se Muslimani i bosanskohercegovački Hrvati nigdje ne spominju. Od onovremenih časopisa u Bosni i Hercegovini, pominju se jedino srpski časopisi «Pregled», «Bosanska vila» i «Zora», iako su istovremeno i Muslimani izdavali tri književna lista («Behar», «Gajret» i «Biser») a takođe i Hrvati časopis «Nada». Kao i časopisi, pominju se jedino srpski pisci u Bosni i Hercegovini (Šantić, Dučić, Kočić i D. Mitrinović), a nijedan muslimanski niti hrvatski književnik. Od Muslimana mogao je biti pomenut bar Musa Ćazim Ćatić, koji ni u čemu ne zaostaje za pjesnicima srpske, hrvatske i slovenačke moderne. Ni u prikazu međuratnih kulturnih kretanja ne pominje se nijedan muslimanski književnik ili kulturni radnik, nijedan muslimanski časopis (bar «Putokaz» pisaca i revolucionara Hasana Kikića i Safeta Krupića), nijedno njihovo kulturno-obrazovno nastojanje (a bjehu dva kongresa Muslimana intelektualaca: u Sarajevu l928. i u Beogradu l939. godine)».

                                                            *

               «Bila sam u dvije zemljoradničke zadruge», pisala je Božica Janković Edhemu Smailbegoviću u Travnik, «našoj i johovačkoj i objema nudila zemlju na obradu ili u zakup, tvoju i svoju, ali ni jedna me ne htjede za kooperanta. Nemaju svoje radne snage, a kako je nemamo ni ti ni ja, tako ostade da ovog proljeća zemlju obradim sama. No, molim te, ne misli da se žalim. Navikla sam i na teže obaveze. Cijene obrade zemlje su porasle i, uz to, teško je najmiti radnike. Nekad ih moram tražiti u drugom mjestu. Na njive ovdje izlaze još samo starci. Evo šta govori jedan od njih. Pitam ga kako se nosi sa cijenama, a on veli: «Eh, kako! Juče sam bio u bakalnici, kupio dva hljeba, malo šećera i jednu «dravu». Pružio sam bakalinu hiljadarku, a on će: «Malo je, komšija, treba još deset banki». Pa je nastavio: «Vrijeme je takvo. Da mi daju penziju i četrdeset hiljadarki, ne bih mogao samo od nje živjeti. Zaista ne bih mogao. Ko ne vjeruje neka uzme plajvaz i ćage pa sâm izračuna. Evo: treba mi mjesečno dvadesetak kila hljeba, kilo-dva šećera, jedna «drava» dnevno, malo sapuna i bar po jedno pivo nedjeljom. Mast i meso ne računam jer to proizvodim sam. A ostalo? Odem na šišanje i ponesem hiljadarku, a brico mi vrati samo petnaest banki. Ne spominjem so, konac, neku košulju, veš... a sve to treba. Kažem: sa četrdeset hiljadarki penzije ne bih mogao prolaziti». Ne znam šta bih rekla dok gledam kako mu drhte sasušene ruke kojima gotovo ne može da utjera cigaretu u usta.

               Ovdje je zavladalo opće zelenašenje. Nakupaca i prekupaca je više nego stoke. Nekidan sam prodala kravu. Prevarena sam. Došao mi pred kuću čovjek, odnekud ga malo i znam, koji veli da mi je našao mušteriju. Reče mi i svoju cijenu, koja mi se odmah učinila neprihvatljivom. Kako mogu dati kravu za tako male pare? On me dočeka riječima da, izvedem li je na pijacu, neću sigurno dobiti ni toliko. «Goveda su sada po toj cijeni», uvjeravao me. Pristanem i učinimo pazar. Nekoliko dana kasnije čujem da je moja krava prodata u Čivčije. Doznam i kome. Pitam kupca koliko je platio za nju. Kad mi reče, mene bî i ne bî. Čitavih pet hiljada dao je više nego što sam ja za nju dobila. Eto, na koji sve način ljudi žive!

               Tako biva i sa proizvođačima mliječnih proizvoda, povrća, voća... Neke Bukovčanke, naše komšinice, koje nikada nisu kravu pomuzle niti su kad takle motiku, ranim jurtarnjim vozom odu u Stanare kad je pijačni dan, nakupuju kajmaka, sira, jaja... pa to istog dana prevezu na dobojsku pijacu, prodaju, bezbeli po višim cijenama, i uveče se vraćaju kući. Svaka zadovoljno trlja ruke i kaže: «Svakog petka mojih je čistih hiljadu dinara!» Preprodaja i šverc cvjetaju.

               U ovo sam se uvjerila vlastitim očima. Ne jednom. Da prođeš, Edheme, gradskom pijacom uzduž i poprijeko, ni na jednom mjestu ne bi vidio da robu prodaje poljoprivredni proizvođač. Sve su to, sto do stola, prekupci i nakupci. Znam pouzdano da je i na okolnim pijacama tako, u Tešnju, Tesliću, Maglaju... Razlike u cijenama u različitim gradovima kreću se od 20 do l00 procenata. I, što još više brine, ovaj ples cijena jednako traje.

               Svako se grebe o težaka, a težak nikad ni o koga! Eto, to je naša sudbina», kazala je Božica na kraju pisma.