Na sjeveru Brazila krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća kružile su glasine da se čeka dolazak čovjeka koji će preokrenuti stanje loše lokalne ekonomije. Čuli su da se zove Henry Ford. Američkog biznismena čekali su raširenih ruku. Novinari su raspredali priče o njegovom dlolasku, jedni su ukazivali na gradnju nove tvornice automobila, drugi na moguću željezničku prugu...
Jedino što su zvaničnici znali bilo je da su Fordovi interesi u Brazilu bili, kao što to obično biva, čisto ekonomski: monopol koji je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo na šrilankansku gumu dizao je cijene Fordovih vozila, tako da je tražio novi jeftin izvor gume. Ali vizija poslovnog čovjeka nije se ograničila samo na gumu, on je takođe želio izgraditi grad po vlastitom nahođenju, Fordlandiju.
Ford je bio jedan od "bauka" svog vremena. Hvalio se dobrom plaćom koju su zarađivali njegovi zaposlenici jer je njegova mantra bila da kad bi njegovi radnici mogli kupovati vlastite proizvode, svima bi im bilo bolje. Otuda dnevnica od pet dolara (danas oko 130 eura) koju im je isplaćivao plaćao.
Ali nije sve bilo tako lijepo. Fordov antisemitizam, zajedno s njegovom pretjeranom kontrolom nad novim društvom koje je zamislio u svojoj glavi, počeo je kvariti planove. Dvadesetih godina prošlog stoljeća amazonski bazen bio je loš odraz boljih (i prošlih) vremena. Više nije imao monopol koji je nekoć imao u proizvodnji gume. Betlehem i Manaus su propadali jer se industrija proširila svijetom, posebno u jugoistočnoj Aziji, gdje paraziti nisu napadali stablo (Hevea brasilienses).
Godine 1927. Ford je poslao svoje ljude u Brazil da sklope posao. Dogovor nije bio u najboljem interesu Amerikanca, ali je njegova tvrdoglavost bila važnija i njegova utopija izgradnje Fordlandije mogla je nadvladati sve.
Odabrana je država Pará. Komad zemlje veličine nekih 14.500 kvadratnih kilometara na rubu pritoke Amazona, za koji bi platio 125.000 dolara. Bilo je daleko od rijeke, brodovi su mogli pristupiti tom području samo tokom kišne sezone, pa se osoblje koje se tamo preselilo krajem 1928. pobunilo kad im je hrana struhla.
Ostali materijali stigli su tek mjesecima kasnije. Započeli su radovi na uređenju Ville Americane, četvrti namijenjene smještaju osoblja pristiglog iz Sjedinjenih Država. Naravno, to je bilo područje s najboljim pogledom i bilo je tekuće vode; u ostatku grada, nije je bilo. Brazilskim radnicima bio je dovoljan niz bunara.
Počele su se pojavljivati bolnice, škole, javni bazeni, restorani, trgovine i klasični spremnik za vodu (koji će postati amblem)... i tvornica gume, naravno. Do kraja 1930. godine grad je izgledao kao pravi, ali još je bilo puno posla. Krčenje šume bio je naporniji posao od očekivanog, a drvo koje je Ford želio prodati nije zadovoljavalo očekivani kvalitet.
Štampa je počela mijenjati mišljenje. Nije više sve bilo ružičasto. Fordova namjera da zabrani alkohol ubrzo je postala nemoguća. Voditelj projekta Oxholm je smijenjen a njegove zamjene nisu bile dorasle zadatku. Uslovi u Amazoniji bili su preteški za strance: utapanja, siročad, tropske groznice...
Kafanska tuča 20. decembra sve je promijenila. Radnici su se pobunili protiv nadzornika i grad je sravnjen sa zemljom. Kuće, poslovi, strojevi... Gradski upravitelji su pobjegli kada su vidjeli da je situacija eskalirala i brazilska vojska je morala djelovati kako bi vratila mir. Ford je preuzeo kontrolu i postavio Archibalda Johnstona na čelo grada i stvar se donekle smirila.
Ali sve je izgubilo smisao jer nije bilo gume. Nekoliko stabala koja su posađena pojela su štetočine. A Fordovi napori da usadi američke vrijednosti nisu naišli na razumijevanje u 17 godina koliko je grad postojao. Tempo od 9 do 5 bio je neodrživ u amazonskom gradu; alkohol se ipak nije mogao zabraniti, kako je htio ideolog plana; vrtlarstvo, selo i golf također nisu bili popularni kod Brazilaca...
Tako su 1945. Amerikanci konačno napustili Fordlandiju, a da Henry Ford nikada nije kročio u vlastitu utopiju. Dva desetljeća planiranja i milioni dolara bačeni su u vjetar a da nikada nisu urodili plodom.
