Florence Hartmann: Sud je odlučio da od stava negatora genocida ovisi pravo jedne države na reviziju

Bivši tužilac Tribunala u Hagu Geoffrey Nice u posljednje se vrijeme često pojavljivao u dijelu bh. medija, prvenstveno u Dnevnom Avazu, a zatim i na N1 televiziji, da bi osuo paljbu po kabinetu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Tvrdio je Nice da je nudio svoje stručne pravne usluge, ali da su one odbijene i da nije naišao na razumijevanje Izetbegovićeva kabineta. Međutim, Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Tribunala u Hagu, još je 2007. godine u tekstu za hrvatski Jutarnji list ustvrdila da je Nice bio direktno involviran u skrivanje dokaza po nalogu velikih svjetskih sila.

Također, Nice je opstruirao i otpuštao dijelove tima Tribunala koji su podržavali optužnicu za genocid nad Bošnjacima. Možda je upravo svjedočenje Hartmann indicija da je postojala namjera da se Nice infiltrira u pravni tim i da iznutra vrši destrukciju kreiranja revizije. Florence Hartmann za Stav govori o svom odnosu s Niceom, nerazumnoj odluci Registrara Međunarodnog suda pravde u Hagu da prihvati zahtjev za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije, pojašnjenju takvog poteza predsjednika Suda, čime je, tvrdi Hartmann, u pitanje doveden njegov ukupan kredibilitet.

STAV: Zašto je Međunarodni sud pravde (MSP), odnosno Registrar, odbio zahtjev BiH za reviziju presude?

HARTMANN: Sekretar MSP‑a obrazložio je odbijanje da razmatra zahtjev time što svi članovi Predsjedništva BiH nisu odobrili zahtjev za reviziju. Međutim, u svom odgovoru nije se pozvao ni na jedan član Statuta ili Pravilnika MSP-a. Odgovor sekretara suda liči na krnji administrativni čin. U nedostatku pravnog obrazloženja, javnost se legitimno može pitati da li je ovo pravno zasnovano ili političko motivirano. Države imaju nadležnost pred MSP‑om, međutim, nigdje se u Statutu ne spominje kako nadležno državno tijelo treba donijeti odluku glede tužbe ili revizije. U ovom slučaju, u samom sastavu države koja podnosi reviziju, imamo nasljednike struktura koje su direktno odgovorne za genocid iz tog predmeta. Zato je bilo neophodno da jedna međunarodna institucija –  koja je time kreator pravnih presedana – pravno obrazloži svoju odluku. Da li ubuduće država u kojoj je počinjen genocid neće moći imati pristup pravdi ako u svojim strukturama vlasti ima ljude koji žele zaštititi počinioce? Ovo je suštinsko pitanje, i to ne samo u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, i zaslužuje ozbiljan odgovor. MSP mora jasno kazati da li potvrđuje takav zaokret u pravnoj međunarodnoj praksi. U suprotnom, morat će poništiti odluku svog sekretara i pravno razmotriti to pitanje izazvano podjelom unutar Predsjedništva BiH.

STAV: Niste iznenađeni brzinom kojom je MSP odbio zahtjev za reviziju?

HARTMANN: Ne. Sam format i labavost odgovora jasno ukazuje da je odluka o odbijanju zahtjeva za reviziju već bila donesena. Vjerovatno davno jer, ako sud smatra da jedna država treba odobrenje ljudi koji negiraju genocid da bi podnijela zahtjev za reviziju, onda taj sud jednostavno ne želi reviziju. To je jedini zaključak iz pukog administrativnog odgovora koji je Sud vama poslao i koji je svojom pisanom izjavom predsjednik Suda podržao.

STAV: Dakle, Sud uopće nije ni razmotrio zahtjev BiH za reviziju?

HARTMANN: Ne. Sud se zaustavio na tehničkom pitanju. Odbijanje se uopće ne odnosi na ocjenu novih dokaza koje je pravni tim BiH priložio. Sud nije otvorio predmet i kaže da ga neće ni razmatrati.

STAV: Da li je Sakib Softić, po Vašem mišljenju, imao mandat da zastupa BiH?

HARTMANN: U drugim okolnostima, vrh bi države, ne zbog obaveze prema MSP‑u, nego zbog sebe najvjerovatnije, razmotrio da li nastaviti s istim agentom ili imenovati drugog. To je potpuno u rukama svake države. S tim u vezi, nećete naći ništa, nijedno slovo, u Statutu ili Pravilniku MSP-a. Iz tih razloga, mogao se opravdati stav da Softić nastavlja biti agent predmeta u daljoj fazi, odnosno fazi revizije. Na kraju to pitanje oko nadležnosti agenta države jeste, prije svega, ako ne i samo poluga za sprječavanje revizije. Sud nije predvidio, kada je njegov Statut napisan, da jedna država koja tuži drugu državu za genocid u svom sastavu može imati branitelje optužene države. Ne treba zaboraviti da žrtve genocida u BiH nisu jedna od strana u postupku, nego su konstitutivni dio te države i njihovo je pravo, kada je riječ o otkrivanju odgovornosti za zločine koje su doživjele, moralno i zakonski, iznad prava počinioca. Možemo do unedogled raspravljati o instrumentalizaciji žrtava od strane politike u Bosni ili široj regiji. Međutim, bez obzira koliki je politički interes u ovoj reviziji, ova se tema treba tretirati odvojeno da se ne bi zamaglila suština. Jer, oni koji su sprječavali reviziju i pisali MSP‑u da je treba odbiti nisu prvenstveno tako postupili zbog političkih poena, nego zbog istine i zbog historije. Ako prihvatimo diverziju i pristanemo da je pitanje genocida i otkrivanje činjenica oko tog zločina, kao i oko posebne namjere koja karakterizira taj poseban zločin, političko pitanje, onda se ne stavljamo na stranu Sarajeva, Banje Luke ili Beograda, niti srpske ili bošnjačke strane, nego na stranu počinioca i kreatora genocida, i direktno protiv žrtava! Odnosno, na stranu poricanja protiv utvrđene činjenice.

STAV: Da li je uobičajena praksa da Sud reagira ovako brzo?

HARTMANN: S obzirom na to da odgovor nije dat na samu reviziju, odnosno na vrijednost podnijetih dokaznih činjenica, rok odgovora nije ni bitan. Bitno je da je Sud odlučio odbiti jednoj državi neotuđivo pravo na reviziju, pod određenim uvjetima: a) dokaza i b) vremenskog roka, na osnovu mišljenja člana Predsjedništva koji se sam postavio kao predstavnik počinioca genocida i branitelj nacionalnih interesa druge države. Naravno da tako ozbiljna i teška pitanja nisu bila za Registrar Suda. To nisu administrativna ili tehnička pitanja. S obzirom na prirodu neslaganja oko samog zahtjeva za reviziju, sekretar se, po mom mišljenju, trebao obratiti Sudskom vijeću i predložiti saslušanje strana u sporu unutar BiH, što bi obavezalo sudije da pravno razmotre pitanje nadležnosti i legitimnosti zahtjeva za reviziju. Ovakva odluka imala bi više kredibiliteta i ne bi poslala poruku da još uvijek postoji prostor za imunitet za one koji počine genocid.

STAV: Kako komentirate optužbe bivšeg tužitelja Nicea koje on u nekoliko navrata iznosi ovih dana? Prvo je prije podnošenja zahtjeva kritizirao rad stručnog tima BiH, a sada i način na koji je cijeli postupak prikupljanja dokaza vođen. Ima li Nice neki svoj skriveni interes?

HARTMANN: Nice je kritičan, jer, kako je sam rekao, nudio se da vodi tim BiH i nije prihvaćen. I druge njegove kolege, tužitelji iz MKSJ-a, nudili su se i čini mi se da pravni tim BiH nije uključio nikoga s profilom iz MKSJ-a. U svakom slučaju, dobro je da su Nice i drugi haški tužioci željeli uraditi nešto za državu BiH, jer dokazi s kojima su se susreli u Hagu ne pripadaju nikome osobno, nego svima, i u službi su pravde i žrtava ovdje, kao što bi bio slučaj bilo gdje u svijetu. Ono što ne razumijem u Niceovim izjavama jeste da je dugo izjavljivao da ima dovoljno dokaza da se pokrene revizija i čak kritizirao BiH u slučaju da odustane od te revizije. Međutim, nedavno je počeo izjavljivati nešto znatno drugačije, odnosno, da svakako treba podnijeti reviziju zato što bi “dobro formulirani zahtjev vodio do sveobuhvatnog, dobro dokumentiranog historijskog svjedočanstva o konfliktu i ratnim zločinima u BiH, pa čak i ako bi revizija propala”. Tribunal, odnosno MKSJ, bio je zadužen za to i nije do kraja izveo tako nešto, nažalost, nakon više od 20 godina rada. Što se tiče revizije pred MSP‑om, ona se isključivo bavi ulogom Srbije u genocidu u Srebrenici ili u drugim općinama, gdje bi se mogao dokazati genocid mimo presuda haškog MKSJ. Ukratko, ta se revizija trebala koncentrirati, osim na predmet “Mladić”, na sve što Sud nije uradio ili nije uspio uraditi. Možda je i to razlog zbog kojeg pravni tim BiH nije uključivao bivše ljude iz haškog MKSJ-a.

STAV: Nice tvrdi da je nudio svoje stručne pravne usluge, ali da su one odbijene i da nije naišao na razumijevanje u kabinetu Bakira Izetbegovićeva? Kakve je to on dokaze i usluge mogao uopće nuditi?

HARTMANN: Dugo vremena jedna grupa ljudi iz BiH kontaktirala je one koji su u Hagu ili drugdje radili na istragama u vezi s genocidom. Ta grupa, koliko sam shvatila, bila je nadležna da se raspita o izvodljivosti revizije i da prati pojavljivanje novih relevantnih dokaza. Dokazi koje su Nice ili drugi mogli imati iz Haga prvo su javni, a, drugo, ne mogu biti predmetom trgovine ili razmjene za upošljavanje u predmetu. Uostalom, pravni tim BiH, za kog sam čula nakon podneska, očigledno nije tražio pravne stručnjake s iskustvom u krivičnim procesima, što je slučaj s tužiteljima iz Suda u Hagu, što je i razumljivo budući da se predmeti pred MSP tiču spora između država, a to nije iz domena krivičnog prava, već specifične procedure međunarodnog javnog prava. Nice dobro poznaje predmet “Milošević” jer ga je vodio u ime Tužilaštva MKSJ‑a. Međutim, on je napustio Hag čak i prije odluke MSP-a iz 2007. u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije, a revizija upravo zahtjeva isključivo dokaze koji tada nisu bili poznati. Dio zaštićenih dokaza u predmetu protiv Miloševića postao je nakon 2007. godine javnim (ukazivanje na nezakonitosti zaštite dokumenata VSO me je koštalo zatvora, istog tog haškog zatvora u kome su u isto vrijeme boravili optuženi za genocid!). Čak i ako je Nice želio dati nešto od zaštićenih dokaza, nisam sigurna da bi legalno mogli biti uloženi pred MSP. Šta je drugo mogao nuditi? To zna on ili ljudi kojima se nudio.

STAV: Vi ste Nicea raskrinkali još prije deset godina. Tada ste napisali da je Nice bio direktno involviran u skrivanje dokaza po nalogu velikih svjetskih sila. Također, Nice je opstruirao i otpuštao dijelove tima Tribunala koji su podržavali optužnicu za genocid nad Bošnjacima. Stojite li i danas pri toj tvrdnji?

HARTMANN: Ne samo da stojim iza svega što sam tada napisala nego je i sam Geoffrey Nice zvanično odustao da to negira. On je, nakon što je objavljena moja knjiga Mir i kazna – tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa, angažirao advokata koji je uputio pismo mom izdavaču, nalažući da više ne štampamo dijelove knjige koji se odnose na Niceovo suprotstavljanje optužbama za genocid u Srebrenici protiv Miloševića. U suprotnom, naglasili su da će podnijeti tužbu za klevetu prije isteka roka od šest mjeseci nakon objavljivanja knjige. Pravnoj službi mog francuskog izdavača “Flammarion” dostavila sam sve dokaze koji su potkrijepili van svake sumnje ono što je Niceov advokat kritizirao i donijeli su odluku da ništa ne mijenjaju u knjizi. Nakon toga, Nice nije podnio najavljenu tužbu, što bi uradio da je bilo riječi o kleveti. Istina može nekome smetati, ali ona ne može biti kleveta. Zanimljivo je da je Nice bio više nego aktivan da se Milošević ne povezuje s genocidom u Srebrenici, iako su u svojoj međupresudi haške sudije potvrdile da je bilo osnovano optužiti Miloševića za genocid u Srebrenici, a onda se u posljednje vrijeme htio aktivno uključiti upravo u povezanost Srbije, čiji je Milošević tada bio predsjednik, s genocidom u Srebrenici. U svakom slučaju, pohvalno je što je Nice ipak proučavao dokaze i shvatio svoje greške.

STAV: Mislite li da bi Sud, čak i da je prihvatio zahtjev za reviziju, presudio u korist BiH?

HARTMANN: Nisam vidjela podnesak pravnog tima BiH. U svakom slučaju, težak je zadatak. Prvo zato što niko ne piše nalog za genocid. Čak ni Hitler nije. A posebno, ko bi to uradio nakon Nürnberga? Drugo, niko nije istraživao proces odlučivanja i predumišljaj za genocid u Srebrenici, a kamoli šire. Haški Tribunal sistematski je izbjegavao ispitati period prije početka genocida u Srebrenici. A treće, identificiran je određen broj materijala iz tog perioda koji se odnose na Srbiju i Srebrenicu koji se vjerovatno odnose i na genocid. Ali, neki su od njih u rukama Srbije, koja ga nije dala Tribunalu, i neki su u rukama određene zapadne države koja ih očigledno neće dati nikome. Znači, sve do sada, pa i u predmetu protiv Miloševića koji se završio bez presude, veze između Srbije i Srebrenice za vrijeme genocida ostale su nerazjašnjene.

STAV: Postupak tužbe BiH protiv Srbije ovim je odbijanjem okončan. Šta će se sada dešavati? Hoće li Srbija donijeti rezoluciju o osudi genocida? Hoće li vlasti Republike Srpske, čiji je ratni vojni, politički i policijski vrh osuđen u Hagu, ikada prihvatiti činjenicu da se u BiH desio genocid?

HARTMANN: Genocid u Srebrenici utvrđen je više puta pred dvjema međunarodnim pravnim institucijama: MKSJ i MSP. Oko toga više nema rasprava. Naravno, ta činjenica, nažalost, ne sprečava dalje negiranje genocida od strane raznih grupa. To je politika, a politika i istina nisu uvijek u najboljem odnosu. Srebrenica i genocid dvije su neodvojive riječi. To je, nažalost, tako i naravno da su Bošnjaci prvi koji bi voljeli da se to nikada nije dogodilo. Ono što u ovom trenutku, vezano za vaše pitanje, smatram najskandaloznijim jeste to da je zvanična negacionistička politika vlasti Republike Srpske, bosanskog entiteta čiji je ratni vojni i politički vrh osuđen za genocid u Srebrenici, imala direktni utjecaj na MSP. Jer, kad čitamo odgovor sekretara Suda, vidimo da je razmatranje revizije odbijeno zbog stava Mladena Ivanića, odnosno RS‑a. S obzirom na to da je Dragan Čović ostao suzdržan, stav onih kojih poriču genocid imao je odlučujući utjecaj na odluku sekretara MSP‑a da odbije zahtjev. A pravo i interesi žrtava na istinu, pravdu i reparacije pred Sudom mogle su biti tražene jedino preko bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, odnosno Bakira Izetbegovića. Međutim, sekretar Suda nije smatrao za shodno ni spomenuti tu činjenicu u svom pismu. I zbog toga, između ostalog, odluka nije prihvatljiva u ovom formatu. MSP mora, iz moralne, ako ne iz statutarne obaveze, pravno obrazložiti svoju odluku, a time bi morao mjeriti interese predstavnika vlasti koji poriču genocid, naspram interesa žrtava genocida. Svesti sva ta važna pitanja na jedno tehničko pitanje, kao što je to sekretar MSP-a uradio, uz podršku predsjednika Suda, ne samo da urušava kredibilitet Suda nego i ozbiljno narušava načela sadržana u Povelji Ujedinjenih naroda, čiji je MSP dio.

Tekst je prvi put objavljen u 106. broju Stava u martu 2017. godine.