Ne radujem se proljeću. Ovom ratnom. Sunce će istopiti snjegove, otjerati minuse, tako stvarajući povoljne okolnosti za ofanzive. Agresorske ofanzive. Zbog embarga na uvoz oružja, neprijatelj je u prednosti. Najveći dio onoga što je gomilano, iz godine u godinu, decenijama, ono što je pripremano, u slučaju rata s Rusima ili sa Zapadom, ili s vanzemaljcima, sada puca po nama. Kroz Bosnu i Hercegovinu nije prošao autoput “Bratstvo i jedinstvo”. Ali jeste tu teška industrija, namjenska industrija, podzemna skloništa. Bosna je, kao centralna republika, trebala biti utočište državnom vrhu, koje bi iz teško pristupačnih planskih klanaca, vrleti, iz podzemnih prostorija duboko ukopanih ispod zemlje, vodilo odbranu Jugoslavije. Doktrina o vanjskom neprijatelju koji vječno “rovari”, “ruje”, “nikada ne spava” srušila se kao kula od karata. Najveći dio tog oružja, municije, opreme, tehnike, oficirskog i podoficirskog kadra, ljudstva općenito, upregnut je da od Bosne i Hercegovine i znatnih dijelova Hrvatske napravi zemlju, dovoljnu samo za Srbe! Nikad dosanjanu “Veliku Srbiju”. I čini se da je sada taj trenutak! Trećina Hrvatske i dvije trećine Bosne pod četničkom je okupacijom.

Na tom putu jedna od kočnica, jedna od brana zlu, jeste i malo mjesto, moj zavičaj, Olovo. Strani novinari dali su mu naziv “Bosanski Vukovar” s obzirom na stepen uništenja samog naselja. Cilj agresora bio je da spoji Olovske Luke i Vozuću, Romaniju i Ozren. Samo pedeset kilometara niz dolinu rijeke Krivaje. Tako bi osigurali rezervni koridor, osim onog uzanog preko Brčkog. Ako im to uspije, pocijepat će slobodnu teritoriju napola. Ustvari, sve će biti samo enklave... Manje ili veće enklave. Tuzlanska regija ostala bi u potpunom okruženju. Strateški je ulog ogroman. Daidža mi je sve to objasnio pokazujući na karti. Upijao sam poput spužve svaku riječ.

S proljećem, s prvim pjevom ptičica što dolaze u ove pitome krajeve, zabrundat će i tenkovi. Krenut će agresorske horde paleži, smrti, zla...

Druga je polovina marta 1993. godine. Kako “dulja” dan, kako otopljava, kako je manje kišnih dana (a snježnih dana gotovo da i nema), to je više prostora za artiljeriju. Granatiranja su sve intenzivnija i u dužim intervalima. Skoro da ne prođe niti dan a da jedna od granata ne završi u zgradi Doma zdravlja ili u njenoj neposrednoj blizini. Već sam se “ispraksirao”! Kada sam ispred kuće, napolju, uvijek sam “na gotovs”! Dovoljno blizu skloništu da na zvuk ispaljenja ili zvižduk granate uteknem na sigurno. Jedini je veći rizik kad se donosi voda. Svaki drugi dan, nekada i češće, dolazi cisterna komunalnog preduzeća podmirujući potrebe bolnice za vodom. Tu priliku koristimo i mi, nekolicina mještana koji su ostali živjeti kao “svoji na svome”, makar i u ovim okolnostima. Potrebno je približno pola sata da iznesem kanistere, dođem na red, natočim dva od po dvadeset litara i ponovo se vratim u sklonište. Voda iz cisterne hlorisana je, higijenski prihvatljivija od one iz obližnjeg bunara. Bunarska je puna tankih glistica koje se moraju odstraniti, a voda zatim prokuhati. Koristimo je uglavnom kao sanitarnu, za toalet i kupanje.

I to jutro, po običaju, otišao sam po vodu. Nije bilo gužve. Napunio sam i podigao kanistere te hitro krenuo kući dok je još bio period bez granatiranja. Negdje napola puta cestu mi je prepriječio Floki, pas komšije Zlatka B. Nije me volio. Valjda sam mu bio neka vrsta konkurencije kao jedino dijete u mahali.

Prvi put me pokušao ugristi na sijelu kod Zlatka, u podrumu sada preuređenom za sklonište napuštene kuće Veljka K. Zlatko je bacio čokoladicu prema meni, a u narednom trenu je i pas skočio. Jedva su ga zaustavili prije nego je zario zube u meso iznad koljena. Od tada sam u strahu i od cuka, ne samo od granatiranja! Znao sam, pretpostavljao sam, da će do ovog trenutku doći. Nisam imao ništa pri ruci, niti kamen, niti letvu, ništa što bi moglo zaustaviti agresivnog psa. Kanistere nisam popuštao niti sam se usuđivao bježati. Stajao sam tako ukočen, zgrčen, u strahu. Pas je režao, lajao, dolazi do nogu, a zatim se vraćao, ne usudivši se na finalni skok, kako bi me ugrizao. “Floki miran. K nozi. Odmah!”, začuo se prodoran Zlatkov glas. Pojavio se niotkud, odjednom, kao spasitelj, ono čemu se potajno nadate kada su vam sve lađe potonule.

Floki ga nije slušao, naprotiv. Bio je ohrabren s dolaskom vlasnika. “Ostani uspravno. Podigni ruke iznad glave. Gledaj ga u oči!”, sada se meni obratio Zlatko. Poslušao sam ga, djelimice, nisam ispuštao kanistere, ali sam zauzeo drukčiji stav prema Flokiju. Kao da ću ja njega zaganjati. Pseto je još više lajalo, ali je sada prilazilo tek na metar od mene vrteći se ukrug. Ne znam koliko je to trajalo, dok ga Zlaja nije uhvatio i odalamio po njušci. Potom je, pokunjen, pobjegao niz ulicu. Bio sam sav u goloj vodi. Mokra potkošulja, džemper, ’vako bi bilo kada bih istrčao tri kruga oko fudbalskog stadiona, što je bila kondiciona priprema za trening... Zlatko je nakon “incidenta” pričao o psihologiji, kako uvijek “trebaš biti uspravan iznad psa“, “nikada se ne sagnuti“, “ne pokazivati znake panike i straha”, pričao je o dresuri, obuci sa psima na granici s Bugarskom u vrijeme služenje vojnog roka...

Ne znam koliko sam ga dalje slušao, osjećao sam strašan nagon, potrebu da idem u toalet... Osjećao sam i neku vrstu ljutnje, bijesa pomiješanog sa strahom... Mogao sam se kretati u krugu, nekih pedesetak metara, a da sam dovoljno blizu skloništa. Sad je i taj prostor ograničavao Zlatkov najbolji prijatelj, pratilac, ratni drug, drčni i agresivni avlijaner, pripitomljen usput, njegovo veličanstvo Floki.

Zlatko kao da mi je pročitao misli: “Životinje nisu ničim krive. I one su prepuštene da se snalaze u ovim šugavim vremenima. I on (okrenuo se, pogledom tražeći Flokija, pokazujući rukom u pravcu kuda je pobjegao) ima potrebu za hranom, vodom, društvom, lijepom riječju i gestom, možda i u većoj mjeri nego mi ljudi!”, reći će mi tom prilikom.

Zlatko je ostao s nenom Šahzom, koja ga je odgojila. Bila je u ranim sedamdesetim. Vrlo živahna starica, radila je u sanitetu tokom Drugog svjetskog rata. Ovog puta, nakon nagovaranja, nije htjela ponovo u izbjeglištvo, kao prije pedeset godina. “Sine, nije to za mene. Ja ostajem, pa kako god. Ako mi je suđeno da umrem ovdje ili u tuđini, onda je bolje na svome”, obrazložit će svoj nepokolebljivi stav starica. Zlatko je otišao kratko do Hrvatske, negdje na početku rata, zbrinuvši suprugu i djecu, da bi se zatim vratio. Da čuva nenu i Bosnu. Na tom putu, jedne prilike, vraćajući se s linije, u olupini autobusa, u krugu nekadašnje “Centrotransove” radionice, začut će cviljenje. Zateći će stravičan prizor. Preklana od gelera, kuja s kučićima. I jedva čujan vapaj malog psića. Donio ga je kući jedne ljetne večeri... U podrum bez osvjetljenja, bez vode, bez osnovnih potrepština nužnih za preživljavanje... Hranio ga je kao vlastitu bebu, nabavljajući mlijeko u prahu, skupljajući ostatke hrane za ljubimce po napuštenim stanovima, dobavljajući na neki čudan način, kao nevidljivom rukom, ono što je psiću u tom trenutku trebalo. Floki je bio radost. Tužno bi cvilio kada bi Zlatko odlazio, razdragano bi ga dočekivao u povratku, s posebnim sjajem u očima...

Bio je simbol prognanog, odbačenog, osuđenog na umor, poput hiljada onih koji su izgubili dom, svoje najbliže koji su negdje u zbjegu, od nemila do nedraga, učeći svoje prve životne lekcije na teži način.

Floki je rastao i svaki novi dan predstavljao je malu pobjedu, smisao u besmislu, nadu da će biti bolje, svjetlo na kraju mračnog tunela. Napravljena mu je i posebna kućica od debljih oblica i postavljena ispod dasaka, neposredno do ulaza u sklonište. U zaklonu od gelera i detonacija.

Strašno sam se bojao tog cuke. U konačnici, našao sam načina da se sprijateljimo. Dao sam mu haringe dobijene u humanitarnoj pomoći još dok smo bili u Kladnju koje niko nije posebno volio. Floki ih je smazao u slast.

Pas je postao moje društvo. Izašao bi ispred podruma, naspram kuće, i dalje u zaklonu od brda s kojeg su me mogli vidjeti. Zazviždao bih, a Floki bi se pojavio u nekom momentu. Pričao bi mu kao najboljem drugu, a pas bi slušao i jeo ono što bih mu pripremio od ostataka hrane.

Jedne večeri, užurbanim koracima, hitro, gotovo da je dotrčao, na ulaznim vratima pojavio se Zlatko. Izobličena lica, u grču, neprepoznatljiv. Bio sam iznad kuće. Nije me primijetio. Počeo je jako kucati, lupati. Imao sam osjećaj da će u momentu razvaliti vrata. Prije nego sam ga uspio dozvati i pozdraviti, mama je otvorila vrata. “Gdje je mali? Možeš li ga dovesti?” upita Zlatko. “Tu sam, čika Zlatko, kako ste? Gdje je Floki?”, konačno se javih. Okrenuo se prema meni i prostrijelio me pogledom. “To bi mi ti trebao reći!”, kaza Zlatko onako ljutito. “Kako to mislite?”, upitah.

“Floki je otrovan! Da li si ga otrovao”, upita me.

Floki je bio mrtav! Usto, ja sam glavni osumnjičeni! Briznuo sam u plač i otrčao ka zgradi Doma zdravlja... Zlatko me sustigao. Uhvatio me za ruku i, grcajući u suzama, rekao: “Oprosti mi, molim te! Oprosti! Nema više Flokija! Nema više Flokija! Neko ga je otrovao!”

U tom času umro je cijeli jedan svijet... Jedna radost... Nepovratno su prosuti trenuci razbibrige, sanjarenja, mirne luke usred oluje, nečega što je davalo dašak normalnosti u ovim tmurnim vremenima... Rat se vratio u naše živote u svoj svojoj crnini, ništavnosti, jezivosti... Još jedan tužan dan ostajao je iza nas. Otišao je Floki!