U Belgiji postoji osoba koja neodoljivo podsjeća na Milorada Dodika. Desničar. čelnik stranke, koji je prihvatio izazov. Uvjeren je da će pobijediti na izborima i da može ostvariti ono o čemu su mnogi sanjali, a niko se nije usudio napraviti: razbiti belgijsku državu. Odjednom, bez referenduma. Riječ je o Tomu Van Griekenu, čelniku Vlaams Belanga, flamanske krajnje desne stranke.
Belgija je zemlja koja masovno glasa za stranke koje se zalažu za nezavisnost (u Flandriji), ali u kojoj jedva da zaista ima pristaša za taj korak. Njihovi su političari majstori obmane jer niko ne uradi ono o čemu govori, zato što su shvatili da je u Belgiji život moguć samo kroz pakt, predanost, razumijevanje čak i između onih koji su na suprotnim krajevima. Svi to znaju, pretpostavljaju, usavršavaju i to je vrlina. Ali u tom svijetu Van Grieken zna kako privući pažnju, jer on je jedini autsajder.
Njegova stranka ima rasističku, antiislamsku, antiglobalističku bit, oni su protiv imigracije... I to jedva prikriva populističkim i demagoškim osmijehom koji nikoga ne vara. Sada pred evropske izbore u junu pokreće kampanju u čijem je središtu težnja za nezavisnošću, govoreći da je Belgija propala država, prisilni brak u kojem niko nije sretan, da govornici francuskog jezika maltretiraju Flamance kao Kongoanci, da vladom dominiraju komunisti, Zato se treba razići, bez drame i tuče, kao što su to učinili Česi i Slovaci.
Ne čini se da će se njegovi planovi ostvariti, jer on shvata da njegovi glas dolazi zbog pitanja imigranta a ne iz secesionističkog pitanja, ali zahvaljujući ovom propustu, „cordon sanitaire“ će uskoro pasti. Njegov govor i sadržaj privlače mlade ljude i povlače tradicionalnu desnicu. Veliki je eksponent antipolitike, drugačijeg, kontroverznog. On je i dalje obični nacionalista koji koketira s (post)fašizmom, ali svijet se pomaknuo udesno. Prije je u srediptu rasprave bila ekonomija, sada su to pitanja identiteta.
Idealno polje za populiste poput njega. I njegovog banjalučkog dvojnika.
