U komplikovanom mozaiku bosanskohercegovačke politike, Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje (UO UIO) postao je epicentar hladnog rata za očuvanje fiskalnog suvereniteta i ustavnog poretka države. Paraliza ove ključne institucije, koja u svojim rukama drži finansijsku krvnu sliku Bosne i Hercegovine, nije puki administrativni zastoj. Riječ je o vrhuncu višegodišnje političke strategije entiteta Republika Srpska (RS) koja za cilj ima potpunu relativizaciju zakona i uspostavu principa političke sile umjesto vladavine prava.

Središtu ove institucionalne drame zauzima Zijad Krnjić, član UO UIO iz reda eksperata ispred Federacije BiH. U narativu koji plasiraju politički centri moći iz Banje Luke, podržani od strane državnog ministra finansija Srđana Amidžića, Krnjić je predstavljen kao "kočničar" i opstrukcionista. Međutim, dubinska i nepristrasna analiza njegovih poteza otkriva sasvim drugačiju sliku: Krnjić nije uzrok problema, već posljednja linija odbrane od potpune finansijske anarhije i demontaže jednog od ključnih stubova države. Njegovi postupci nisu opstrukcija, već nužan i državnički odgovor na sistemsko kršenje zakona i finansijskih sporazuma.

Ko je Stvarni Krivac?

Prihodi od PDV-a, kao najizdašniji javni prihod, prikupljaju se na Jedinstveni račun UIO – simbolu poslijeratne fiskalne konsolidacije i državnog suvereniteta. Njihova dalja raspodjela entitetima i Brčko distriktu temelji se na preciznim koeficijentima koji odražavaju krajnju potrošnju. Međutim, ti koeficijenti nisu uklesani u kamen, oni zahtijevaju periodično usklađivanje, takozvano "poravnanje", kako bi se osiguralo da svaki entitet dobije tačno onoliko novca koliko mu pripada.

Upravo tu leži korijen problema. Godinama unazad, Republika Srpska sistemski izbjegava izvršenje ovog poravnanja, čime je Federaciji BiH, prema konzervativnim procjenama, uskratila više od 150 miliona KM. Ne radi se o sporu oko metodologije ili tehničkom neslaganju. Radi se o svjesnom i proračunatom političkom aktu – otimanju novca koji pripada građanima i institucijama Federacije BiH. Taj novac nije apstraktan broj, to su neizgrađene škole, neobnovljene bolnice, neisplaćena socijalna davanja i zaustavljeni infrastrukturni projekti u Federaciji.

U takvim okolnostima, šta je preostalo predstavnicima FBiH u UO UIO? Da li su trebali nijemo posmatrati kako se finansijski temelji njihovog entiteta potkopavaju, dok se istovremeno od njih očekuje da aminuju odluke koje idu isključivo u korist onih koji im duguju ogroman novac? Odluke poput finansiranja novih graničnih prelaza ili izmjena pravilnika koje favoriziraju RS?

Krnjićev Potez: Taktička nužnost, a ne politički hir

Ovdje na scenu stupa Zijad Krnjić, čija je strategija uslovljavanja postala paradigma otpora finansijskom izrabljivanju. Njegov stav je kristalno jasan i, što je najvažnije, principijelan i dosljedan: nema daljeg rada i usvajanja novih odluka dok se ne ispoštuju one stare. Nema novih projekata dok se ne izmiri stari dug. Njegova blokada sjednica nije akt uništenja institucije, već upravo suprotno – mehanizam pritiska da se institucija vrati u okvire zakona i vlastitih pravila. To je jedini preostali alat u situaciji kada politički dogovor ne postoji, a pravosudni mehanizmi se pokazuju presporim i nedovoljno efikasnim da zaustave kontinuiranu finansijsku štetu.

Optužbe ministra Amidžića, koji Krnjića krivi za blokadu povrata PDV-a mladima na prvu nekretninu, predstavljaju klasičnu zamjenu teza i jeftinu demagogiju. Pitanje koje Amidžić i njegovi politički mentori moraju postaviti sebi jeste: zašto su mlade bračne parove uopće doveli u tu situaciju? Zašto su, odbijanjem da vrate dug od preko 150 miliona KM, stvorili ambijent u kojem je uslovljavanje postalo jedini jezik koji razumiju?

Krnjićev potez je, stoga, iznuđen. To je taktički potez koji štiti dugoročni interes i Federacije i države Bosne i Hercegovine. Popuštanje pod pritiskom značilo bi kapitulaciju i uspostavu opasnog presedana: da se zakoni i financijske obaveze mogu ignorirati bez posljedica, te da je politička ucjena legitiman alat za ostvarivanje partikularnih ciljeva. To bi bio put u potpunu pravnu nesigurnost i trajno narušavanje međuentitetskog povjerenja, čime bi se UIO kao institucija obesmislila.

Sistem diskriminacije

Do kada će Bošnjake množiti sa nulom?

Širi kontekst: Ulog je država, a ne samo novac

Ova borba unutar UO UIO daleko prevazilazi pitanje novca. Ona je mikrokosmos šireg političkog sukoba u kojem se testira stvarna snaga i funkcionalnost državnih institucija. Svaki put kada RS uspije da nametne svoju volju mimo zakona, ona ne dobija samo finansijsku korist, uz nju ide i politički poen u njenoj dugoročnoj strategiji demontaže dejtonske Bosne i Hercegovine i dokazivanja teze o "nefunkcionalnoj državi". Ironično, tu nefunkcionalnost upravo oni proizvode svojim blokadama i nepoštivanjem propisa.

U tom svjetlu, potez Zijada Krnjića nije samo zaštita finansijskih interesa Federacije. To je, u svojoj suštini, odbrana principa da su državne institucije i njihovi zakoni iznad entitetskih političkih hirova. Inzistiranjem na poštivanju pravila igre, Krnjić brani samu srž postojanja UIO i, posljedično, fiskalnog suvereniteta države. Njegova čvrstina šalje jasnu poruku: sa državom i njenim institucijama nema trgovine po principu "uzmi sve, a ne daj ništa".

Put naprijed nije u Krnjićevom odustajanju, već u trijumfu prava nad silom. Rješenje je jednostavno i leži na stolu: neka Republika Srpska ispoštuje svoje zakonske obaveze i izvrši poravnanje duga prema Federaciji BiH. U tom trenutku, svaki razlog za blokadu nestaje, a institucije će moći nesmetano raditi u korist svih građana – uključujući i mlade koji čekaju povrat PDV-a. Do tada, principijelni otpor Zijada Krnjića ostaje ne samo legitiman, već i nužan čin odbrane ustavnog poretka i finansijske stabilnosti Bosne i Hercegovine.