Bono Vox, pjevač irskog rok brenda i benda U2, ubrojan je među one proslavljene ličnosti savremenog svijeta koje se smatra, kolokvijalno rečeno, prijateljima Bosne i Hercegovine, ili barem Sarajeva, u nekom uvjetno političkom ili socijalnom smislu, možda kulturološkom. Odavno je na toj listi s imenima još slavnih likova iz novinarstva, umjetnosti, sporta, estrade, pa i politike. Prije poznatog koncerta na stadionu Koševo 1997. godine Bono i U2 su za vrijeme opsade Sarajeva nekoliko puta u javnosti skretali pažnju na uništavanje glavnog grada Bosne i Hercegovine, preko čega su se i našli na toj listi, a sve je zaokruženo tim koncertom. Pošto je već odavno trend imati neke internacionalno slavne ličnosti filma ili estrade na svojoj “političkoj” ili strateškoj strani, holivudske prije svih, a MTV odmah uz njih, u bilo kojoj sredini što se našla pod nekim vojnim napadom, tako je sada i s Ukrajinom. Stoga je na ovogodišnjem, 73. Berlinskom filmskom festivalu (Berlinaleu), koji traje do 26. februara, došlo do preplitanja interesa zapadnjačkih zvijezda kinematografije i komercijalnog roka s jedne i pomiješanih geostrateških sudbina Bosne i Ukrajine, s druge strane. Govorilo se o Ukrajini, ali usput i o agresiji VRS na Sarajevo od prije tri decenije, kroz premijeru dokumentarca pod nazivom “Kiss the Future”, filma koji se bavi postopsadnim pripremama i održavanjem koncerta U2 na koševskom stadionu.
Promoviranje zaborava
Ovdje se stoga možemo fragmentarno ukratko prisjetiti nekih stvari u vezi s tim koncertom i duhovnim stanjem jedne prepoznatljive domaće klase ljudi.
Sam naslov dokumentarca izveden je iz jedne od rečenica Bone Voxa, koje je na engleskom izgovorio u mikrofon za vrijeme koncerta u Sarajevu. S doslovnim prijevodom glasila je: “Poljubi budućnost.” Upućena je bila Sarajevu. Samo je za potrebe izbjegavanja vulgarnosti skraćena. Prvi dio je glasio “Fuck the past”, da bi drugi dio rečenice slijedio s “kiss the future”. Ovaj dio priče može se najmanje dvojako tumačiti u domaćoj javnosti, kao što i inače biva. Nagovaranje Sarajeva da zaboravi na prošlost vjerovatno je bilo odraz Bonovog poziva na optimizam “svijetle” budućnosti, ali dio domaće publike jedva je dočekao da sve protumači na svoj način. Na tom nastupu je u publici bilo fanova rok muzike one vrste koju zastupa stari roker Edin Forto, vrsni “poznavalac” sarajevske dekade osamdesetih prethodnoga stoljeća. Dakle, onih kojima je odgovaralo da imaju međunarodnu potvrdu kako je korisno odbiti od sebe blisku prošlost (mada je to više sadašnjost), ali zadržati selektivni pristup u “odbacivanju” prošlosti. To znači zadržati u javnoj i zajedničkoj memoriji neke dijelove prošlosti, recimo razdoblje od 1941. do 1945. po jednom tumačenju, onom subjektivnom, jugoslavenskom, selektivnom i zastarjelom. Potom razdoblje nečijih privatnih odrastanja uz ljetovanja po Makarskoj i rok muziku sarajevske pop-rok scene i mode iz osamdesetih. Skoro sve ostalo iz prošlosti odbaciti, s naglaskom na dešavanja u opkoljenom Sarajevu od marta 1992. do marta 1996. Stoga i danas imamo takve pristupe tumačenju sadašnjosti, ne zbog same Bonove izjave i preporuke naravno, ali pored ostalog i zbog nje. Naime, tada je koncertu na Koševu prisustvovao dio emotivaca koji su zamalo zaplakali na ovu i na još neke Bonove izjave o Sarajevu, kao i na određene pjesme. Neki od njih su danas u inozemstvu, a poneki u javnom životu Sarajeva, i dalje se protiveći kulturi sjećanja, arhiviranja i dokumentiranja napada na grad, za mnoge traumatičnog iskustva, te kao takvog nužnog za javno analiziranje.
Drugi detalj jeste ondašnji poziv horu Gazi Husrev-begove medrese da nastupi uoči koncerta, navodno je bila Bonova ideja, što je važilo i za predgrupe – sarajevske sastave Protest i Sikter. Hor koji izvodi ilahije i kaside nije uobičajen za rok koncerte, barem ne ove vrste, ali je došlo do ove originalne ideje unatoč osvjedočenoj kombinaciji zbunjenosti i nelagode među dijelom prisutne domaće rok publike. Bilo je među sarajevskim omladincima onih koji su tada pomalo i negodovali zbog hora, pitavši se “šta je ovo, šta su ove doveli na svirku”, ne znajući da je bila Bonova inicijativa, možda i još nečija. Bilo je i onih koji su to znali među sarajevskim urbanim rokerima, ali, uprkos blagom preziru prema takvim izljevima javne duhovnosti bošnjačke islamske tradicije, nekako su se pomirili sa sudbinom pošto su bili fanovi U2 sastava, te su ispoštovali volju svog uzora Voxa. Neki od njih su godinama poslije bili na dženazi Farisa Arapovića, nekadašnjeg člana već spomenute grupe Sikter, gdje su imali priliku da izraze svoju “alternativno bohemsku” nadmenost, i to nervozno, zbog učenja Kur’ana pored Farisovog mezara, pošto, prema njihovom viđenju stvari, to Farisu ne treba niti je on “bio u tome”, u nečemu što oni ne žele ni da imenuju zbog svog prezira i neznanja.
Neobjašnjiva potreba za stalnim pravdanjem
Ova vrsta ljudi koja svakih nekoliko godina dominira sarajevskom “umjetničkom” i društvenom scenom, usput i političkom, bila je predstavljena 1993. godine u jednom izravnom TV javljanju unutar tada opkoljenog Sarajeva. Preko MTV-a te godine uspostavljen je nakratko televizijski link između Sarajeva i londonskog Wembley stadiona, u trenutku dok je ondje U2 imao svoj nastup. Bono Vox je usred koncerta napravio pauzu da bi razgovarao s osobama s druge strane linka, na velikom ekranu ispred njega. Tada se na stadionskom razglasu začuo ženski glas iz Sarajeva. Taj glas je na engleskom jeziku izjavio: “Moje ime je Elma, i ja sam muslimanka, samo po imenu. Nisam religiozna.” Nakon toga je išlo predstavljanje još nekoliko ljudi u njenom društvu, za koje ona reče da su njene nerazdvojne prijateljice, Srpkinja i Hrvatica. Elma je dodala kako ih je rat valjda još više zbližio, a šlag na tortu je bilo njeno nemušto “objašnjenje” da ih neko želi odvojiti u tri nacionalne države. Sve pred punim stadionom i pred još većim TV auditorijem. Nakon ovoga nije trebalo da čudi pogrešno razumijevanje konteksta agresije na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu od mnogih Evropljana i medija. Osim što je, vjerovatno i nesvjesno, Elma proširila dezinformaciju o tome šta se stvarno zbivalo u Sarajevu i ostatku Bosne i Hercegovine, možda usljed vlastite treme ili stresa, sebe je izblamirala tipičnom bošnjačkom potrebom za vječitim izvinjavanjem i pravdanjem za stvari za koje to niko od nje ne traži. Valjda je, u traljavom pokušaju da kaže da su u Sarajevu i za vrijeme opsade živjeli zajedno ljudi različitih etničkih pripadnosti, sama za sebe rekla da je “muslimanka samo po imenu” iako niko od prisutnih nije tražio takav podatak. Ovako je ispalo da nakon što je rekla kako “nije religiozna” automatski dobija dozvolu za dalje sudjelovanje u TV prenosu. Tada još nije zaživjelo vraćanje historijskog pojma Bošnjak u javnu upotrebu, tako da je vjerovatno zbunila dio tamošnje publike s nerazlikovanjem vjerskog pojma od nacionalnog, u kojem se predstavila. Svoje prijateljice naravno nije predstavila kao hrišćanke ili kršćanke “samo po imenu”, koje usput nisu religiozne (valjda), nego po njihovim etničkim porijeklima.
Pošto se uporedo s pričom o dokumentarcu “Kiss the Future” na Berlinaleu govorilo i o angažmanu holivudskog glumca Seana Penna oko zbivanja u Ukrajini, bitno je naglasiti značajnu razliku između angažmana svjetski poznatih zvijezda u Bosni i Hercegovini i onih angažmana za Ukrajinu. Kada zvijezde govore o stradanjima pod opsadom u Sarajevu, ili Bosni i Hercegovini u cjelini, nema jasne definicije o uzrocima rata niti o agresiji Jugoslavije/Srbije protiv Bosne i Hercegovine. Kada se na sličan način bave Ukrajinom, onda se jasno podvuče ko je agresor i na momente se slavi ukrajinska vojska koja je inače postojala i prije ruske invazije, dok Armija RBiH nije postojala prije 1992. godine i agresije. Ne govori se dovoljno među zvijezdama ni o tome kako Ukrajina nije pod zapadnim embargom na naoružanje, dok Bosna i Hercegovina jeste bila pod embargom nametnutim baš s političkog zapada, iz kojeg potječu i neke od ovih zvijezda.
Dokumentarni film o nastupu U2 u Sarajevu 1997. godine, prema traileru i prema izvještajima nekoliko pojedinaca koji su ga pogledali, izgleda, uglavnom forsira ratnu verziju današnje fina gradska raja (FGR) kategorije stanovništva. Svakako, treba i njih prikazati, šminkere, pozere, manekene, kao i ratne koncerte pod opsadom, umjetničke izložbe i druge kulturne događaje, ali izostaje priča o onima bez čijeg žrtvovanja ne bi ni bilo sve te kulture i umijeća u teškim uvjetima, a to su pripadnici nekadašnje TO RBiH pa Armije RBiH.