Ebu Hamid Granadi (1080–1170) u Mađarsku je doputovao 1150. godine, a nakon tri godine boravka, njegov stariji sin Hamid oženio je dvije djevojke. Svoja zapažanja ostavio je u dva vrlo značajna djela (Tuhfat al-Albāb i Mu'rib'an ba'd adža'ibu'l-Magreb), po datumu nastanka starija od zapisa bizantskih i njemačkih putopisaca o Mađarskoj. Ebu Hamid rođen je u Granadi, a svoje veliko putovanje širom prostranstva tada povelike islamske države započinje u Kairu, zatim Damasku i Bagdadu, gdje mu vezir El-Hubejra daje zadatak da radi putopisne bilješke i preko granica islamskog svijeta. Pa je i krenuo prvo u zemlju Hazara, gdje se oženio, pa u zemlju Bolgara i Slavena, da bi se ponajviše zadržao na području današnje Mađarske. Na bolji svijet je preselio u Damasku 1170. pripremajući se na novu ekspediciju u Mađarsku, gdje je poželio pomoći sina Hamida u širenju islama među Ugarima i Slavenima.

“Ova zemlja je dom brojnih zajednica. Ima sedamdeset osam gradova, svaki od njih veličine Isfahana i Bagdada, u kojima se može naći Božije izobilje, milost i mnoštvo blagoslova i raskoši, te životnih olakšica koje je nemoguće pobrojati niti im odrediti količinu. Moj stariji sin, Hamid, oženio je dvije djevojke, kćerke plemenitaša muslimana i s njima začeo muško potomstvo”, pisao je Ebu Hamid, koji je objasnio da je u Mađarskoj živio narod koji nazivaju Bašgard.

“U tu sam zemlju ušao iz Bolgara. Vrlo su hrabar i mnogobrojan narod. Oni svoju zemlju nazivaju Ugarskom, koja ima 78 gradova, a svaki grad svoju utvrdu, obrambene zidove, a izvan grada poljoprivredna polja i vrtove i u okolici mnogobrojna sela. U toj zemlji žive dvije vrste muslimana – Megariba (zapadnjaci) i Huvarizmijci. I jednih i drugih ima na hiljade. Huvarizmijci (Ismaelićani) služe kralju u različitim službama. Javno ispovijedaju kršćanstvo, a potajno islam. Što se tiče Megariba, oni kralju služe samo za vrijeme rata i javno ispovijedaju islam. Sa Megaribcima sam se više družio, jer su gostoljubiviji. Dosta sam ih naučio vjeri i arapskom pismu”, oslikao je Ebu Hamid, navodeći detalje o ugarskom kralju Kazaliju (Gejza), koji je bio u sukobu s Bizantom, a u pobjedama su mu svesrdno pomagali muslimani.

Kazali je predstavljao strah i trepet i Bizanticima na Istoku i Francima na Zapadu, a Ebu Hamida je kritizirao zbog islamskih svjetonazora, smatrajući da zabrana alkohola slabi muško tijelo, a da višeženstvo slabi vid. Međutim, vispreni Ebu Hamid mu je objasnio da pijanice gube pamet, čine raznovrsne belaje, na koncu prokockaju i konja i oružje pa više ni vojsci nisu od koristi. S druge strane, muslimani, objašnjavao je Ebu Hamid, možda i jesu skloni ženskim užicima, ali što više žena imaju njegovi vojnici muslimani, to je više djece i budućih vojnika, što mu može samo koristiti. Izgleda da je ovo objašnjenje zadovoljilo hudog Kazalija, koji je Ebu Hamida javno hvalio kao mudraca.

No, Ebu Hamidov putopisni zapis bio je sakriven od javnosti gotovo 800 godina (1153–1952), što zasigurno nije slučajno jer se očito željelo prikriti ne samo da je Evropa imala žive kontakte s muslimanima već da su puno prije prodora Osmanlija u njoj živjele čitave zajednice muslimana. Ova skrivena historija nije zaživjela ni tokom komunističkog perioda jer je u naučnim krugovima nametano mišljenje da pojavu islama na ovim prostorima treba isključivo vezati za osmanske prodore. Ovo je smišljeno s ciljem da se spriječe prije svega bosanski muslimani da traže svoje porijeklo dublje u historiji.

O predosmanskom muslimanskom prisustvu pisao je u nekoliko navrata Mehmed Handžić, ali to nije moglo imati šireg utjecaja. Štaviše, dr. Vladimir Mažuranić je u svojim istraživanjima ustvrdio da su se Hrvati i islam na Sredozemlju i susretali i vrlo blisko sarađivali, ali i to da su muslimani, među njima i Melekduk sin Saracene, vladali kao kneževi iz obitelji Kačića nekim dalmatinskim krajevima. Proglašen je maltene luđakom, baš kao i mađarski historičar Jerney Janos, koji je otkrio da su Saraceni snažno utjecali na mnoge ugarske kraljeve (Andriju II, Gejzu, Emerika, Stjepana II, Belu III i druge).

Janos navodi da je papa Nikola IV 1291. godine, nakon smrti kralja Ladislava Kumana, zatražio od biskupa da ispita nije li ovaj kralj, vrlo blizak sa Saracenima (muslimanima), možda za života prihvatio njihovu bezvjericu (islam). Ismaelićane i Saracene u Ugarskoj spominju i hrvatski povjesničari Tade Smičiklas, Ivan Kukuljević-Sakcinski i Ferdo Šišić, dok ih dr. Franjo Rački naziva “svakojakim muljem islamske provenijencije” na prostoru kraljevine Ugarske.

Mađarska je imala i ključnu ulogu u prihvatanju islama od pripadnika Crkve bosanske nakon prodora Osmanlija. O tome je pisao naš historičar Muhamed Hadžijahić, koji je objasnio da su bosanske katolike najviše pomagali Mađari, koji su preko vjere htjeli da osiguraju svoj politički utjecaj u Bosni, u kojoj su od 1136. vršili vrhovnu vlast. Stoga nije bilo ni čudo što su neki bosanski velikaši čak pozivali Osmanlije da zauzmu Bosnu, jer opredijeliti se za Mađare i katolike značilo bi podržati one koji su nekoliko puta pripremali krstaške ratove protiv Bosne.

Progoni su dolazili i s pravoslavne strane, pa Hadžijahić primjećuje da su “bogomili” kod Turaka “od ranije zapazili pravednost, vjersku snošljivost i ravnopravnost kao i to, što je u ovoj stvari sasvim važno, da Turci rado prepuštaju upravu osvojenih zemalja starosjediocima ako prime islam”.

Čemu ove historijske realije? Možda spadaju u zabavno štivo u trenutku dok mađarski predsjednik Viktor Orban za volju svog islamofobnog satelita u Bosni Milorada Dodika ponovo izbacuje ksenofobne i rasističke teze, ovaj put o Bošnjacima muslimanima Možda pozadinski objašnjavaju i razloge neuspješne integracije Orbana i Dodika u svijet civiliziranih ljudi, a možda Orban na tavanu skriva levhu svog pretka Hamida bin Ebu Hamida.

Možda se crnomanjasti Dodik svako jutro pogleda u ogledalo i osjeća strah da mu je “pradedovska vera” ona turska. Ko će znati? Ipak, iskustvo nam govori da ovolika količina predrasuda i mržnje može dolaziti samo iz nečeg iracionalnog i skrivenog na tavanu.