Hoće li biti rata, ili neće biti rata, jedno je od najčešće postavljanih pitanja zadnjih dana. Sjedite li u kafani, šetate li po ulici, vozite li se javnim prevozom, osluškujete li šta pričaju kolege na poslu, ovo je pitanje neizostavno. Primjećujemo veliki broj zabrinutih, uznemirenih ili preplašenih ljudi, ali i onih navodno dobro obaviještenih sveznadara koji se vazda pozivaju na izvore bliske nekom visokom dužnosniku. Frizerke su poprilično upućene, kao i taksisti. “Ma ništa od rata, bona ne bila, bila mi ona strankinja što joj je muž u NATO”, kaže naša Fata u frizerskom salonu “Pariz Fashion” negdje u Buča Potoku ili na Bistriku ili na Mejtašu. Taksista koji na posao vozi nekog činovnika iz OHR-a također je dobro upućen. Zavisno od dužine rute koju vozi, više ili manje ima detaljna saznanja te će imati podrobnije analitičke savjete.

“Da sam ja Bakir, da sam ja Šefik”, također je vrlo često u javnim konverzacijama, uz upute kako bi on s Rusima, kako bi sa Srbima i Hrvatima, kako s Amerikancima. “Jarane, nema ovdje života, treba što prije kupiti stvari i ići odavde”, čest je zaključak koji otkriva svu pogubnost općeg stanja u državi. Naravno, istovjetno je i među srpskim i hrvatskim pukom. No, oni imaju gdje ići, i to odmah i sada, u zagrljaj majčice Srbije i Hrvatske, gdje već masovno šalju djecu na školovanja. Manjkove stanovništva pravdaju ugroženošću muslimanskom prijetnjom, potpuno sklanjajući od sebe činjenicu da izazivaju sigurnosni haos zbog kojeg većina ljudi bilo koje vjere ili nacionalnosti izgovara “treba ići odavde što prije i više se nikada ne vraćati”.

Dio zabrinutih očekuje neku vrstu “deux ex machina” intervencionizma, nekog iznenadnog rješenja, disciplinskog postupka od Amerike i EU. To izostaje pa se prepuštaju očaju i nervozi. Ko će u ovakvoj situaciji dizati kredit za stan ili auto, zasnovati porodicu, osjećati nadu? Treba li odgovarati na ovo pitanje? Po jugonostalgičarskim portalima gledamo emisije s tri bivša pripadnika zaraćenih strana. Bošnjo je najglasniji, kao da je najkrivlji. Budalaš. Ponavljaju da mi nikada ne bismo zaratili da se neko nije urotio protiv nas, braće jugoslavenske, da neko “odozgor”, jal multinacionalna kompanija, jal neki veliki brat nije sve ovo zakuhao. Nije srpska vojska izvršila Genocid, dakle, neko ih je nagovorio na to. Nisu krivi. Naše stidno mjesto je naša pamet. Pusto jugoslavensko, odvratna patetika.

U mom komšiluku, u parku gdje nam se igraju djecu, također je vrlo burno. Komšinice bi “odmah ispalile”, jer sve te dnevne obaveze, vešeraji, kuhanja, djeca, čišćenja i još na to i rat. Nema šanse, previše je, dosta im je svega. Komšije se uglavnom već raspoređuju po jedinicama. Većina bi u logistiku s obzirom na to da se ratovanja vode dronovima. Jedan pronicljiviji komšo se obrušava na ženski dio skupa vrlo ispravnom konstatacijom da više nećemo imati šta braniti ako sve žene i djeca odu. Vrlo ispravno, kažem, država je prostor, narod je sadržaj. Ništa smo bez naroda. “Ko o čemu, Mursel o Bošnjacima”, odgovaraju. Vide u meni nekog dobro informiranog, čitali su po portalima da sam “urednik Bakirovog biltena”, mora da ja znam. U mene se sada gleda ne samo kao na posjednika tajnih obavještajnih znanja nego i kao na mogućeg krivca. Šta da im kažem?

Pitaju me šta bih ja da bude rata.

Ko to uopće može znati? Objašnjavam da su pisali za mene da sam mnogo lajav, da sam oštar, radikalan, da sam fundamentalista, a da bih u slučaju rata kao Filip odmah pobjegao u Zagreb. Oni to znaju, je l'. A gdje bi Mursel? Takvima nisam odgovarao. Zar da im kažem da sam gazija? Zar? Čuči li u meni neki kukavica ili neki gazija?! U svakome čuče obojica. Kako da znam. Najradije bih rekao da su pogriješili, da bi se prijavio među prvima. Ali otkuda znam? Ne znam? Ono što je sigurno, znam šta je dužnost vjernika, znam šta je farz (obaveza). Braniti je dio vjere, napadati nije. Na to će jedan komšija uzviknuti: “Tekbir!” Odgovora auditorija nema. Komšinice ga ljutito pogledavaju. Kao da je označio početak utrke u naoružanju. Prilazim mu i utješno stavljam ruku na rame. “Brate”, prošapćem znajući da više ništa ne treba objašnjavati. “Brate”, odgovara.

Sada sam u dnevnom boravku. Djeca pišu zadaću. “Hoće li biti tog rata”, pitam se. Odlučio sam nazvati nekoga ko zna. Ima jedan pouzdani saradnik Stava i zove se Fikret Muslimović. On mora znati. Nedavno je neko pustio priču da je vođa SDA specijalne grupe za hibridni rat, a da sam mu ja zamjenik.

“Generale, javljam se na raport, šta su zadaci”, pokušavam biti duhovit kroz uvodne riječi razgovora, na što Muslimović reagira jednim velikim upitnikom. Zatim sam mu ispričao da nas je neko doveo u vezu kao komandujućeg i dokomandujućeg. Smije se general. Ponovo su počeli, jasno je. Treba im neka babaroga pa biraju njega pripisujući mu nevjerovatne scenarije urota.

“Profesore moj, trenutno berem jabuke u kući kod Gračanice. Supruga mi je hasta, moram brinuti o njoj. Ako možete, dođite na jabukovaču”, odgovara čovjek kojem su zadnjih 28 godina pripisivali nevjerovatne mogućnosti, koje bi teško mogao ispuniti i da je Marvelov junak.

“Nego, kojim dobrom zovete”, upita me.

Znate li pitanje? Znate li odgovor? Muslimović je već odgovorio u svojim knjigama u kojima je eksplicirao pojmove poput prevencija, koja se poduzima i u miru, kao i pojam krajnja nužda, koja nastupa u trenutku mogućeg urušavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Do tada, možda je bolje ne opterećivati se pitanjem hoće li biti rata već djelovati da rata ne bude.

Naravno, sve to uz svjesnost šta je obaveza u slučaju “krajnje nužde”.