Enver Kazaz krajnji je pesimist i vrlo je zabrinut jer smatra da se desio državni udar u Bosni i Hercegovini. Je li, profesore? Izgovorio je ovo na tribini SDP-a Općine Centar, u kojoj je “vojnik Srđan uneredio generala Nedžada”, kako su slavodobitno trojkaši ocijenili promjenu vlasti prošle godine. Kazaz se očito od PR menadžera SBB-a prometnuo u svojevrsnog ideologa SDP-a, a uz njega nastupa i Nermin Nikšić, te su zajedno poslali poruke da “zajedništvo nema alternative” i da će “nastaviti borbu protiv etnonacionalista”. A je li? Ma bravo, momci, samo naprijed!
Ipak, da pridonesemo toj borbi s nekoliko opažanja. Enver Kazaz već desetljeće drobi o nekoj mitologizaciji bošnjačke žrtve i u tome ga slijede i ideolozi Naše stranke poput Tarika Haverića. Treba naglasiti da je termin “mitologizacija bošnjačke žrtve” bio corpus delicti u nedavnim istupima Zorana Milanovića u kojima je direktno relativizirao Genocid u Srebrenici. Fašistoidni imaginarij Zorana Milanovića ipak nije posuđen od Kazaza i Haverića, on je organski, ali istovjetnost kritičkih poruka u smjeru Bošnjaka na relaciji Kazaz – Haverić – Milanović govori u prilog onoj tvrdnji da politika (ili ideologija) ponekad može ličiti na kajiš. Ode se toliko ulijevo da se na kraju završi na krajnjoj desnici.
Pa koje to onda zajedništvo proklamiraju Nikšić i Kazaz? S kime? Kažu da neće s etnonacionalistima. U tom smislu, mi znamo da u to ubrajaju tri politike u Bosni i Hercegovini koje u kontinuitetu neprimjereno izjednačavaju: HDZ, SNDS i SDA. Stoga, SDP je na bošnjačkoj sceni našla nacionalni derivat koji se odaziva na ime NiP i redom ga čine bivši članovi SDA, a na srpskoj strani je u pretkoalicijskim pregovorima sa SDS-om Mirka Šarovića. Pri tome, Šarović ni u jednom trenutku ne odstupa od srpskih nacionalnih ciljeva koje su podudarne politici Milorada Dodika, ali radi to u rukavicama i, rekli bismo, umiveno. SDS je stranka iz čije je baze devedesetih godina organiziran rat, etničko čišćenje i genocid.
Upravo ta aktivistička baza i dan-danas na terenu ima svoje ispostave koje velikosrpstvom maltretiraju povratnike u RS-u i Brčko distriktu. Dakle, bez obzira na to što bismo Šarovića mogli ocijeniti kao razumnijeg političara s malo većom dozom osjećaja za političku realnost, niti u jednom slučaju ne možemo reći da on i njegova stranka nisu tzv. etnonacionalistička politika. Za Draška Stanivukovića, nekadašnju nadu dokonih FGR političara i njihovih medija, odavno je postalo jasno da je riječ o običnom četničkom podmlatku. I koje tu onda principe pronalazi SDP kao osnovu da sa SDS-om može u zajedništvo na državnoj razini, a sa SDA ne može?
Principi ne postoje. Postoji tek nezajažljiva borba za vlast u kojoj se ne biraju sredstva. Treba pripomenuti da je upravo volja SDP-ovog kadra da uz Aliju Izetbegovića i tadašnju SDA 1992. godine stane u prvu političku liniju odbrane države i državotvornih principa bio jedan od ključnih elemenata za opstanak države. Doduše, nije njegov predmet, ali kao historičar (književnosti), Kazaz bi trebao prepoznavati ove komparativne veze.
Da u koalicijskom raju “Trojke” odavno ne cvjetaju ruže, ponovo je dokazala pozicija gradonačelnice Sarajeva. Benjamina Karić je poprilično nespretno željela objasniti razlog zašto je neko oskrnavio predblagdanski trijem hrvatske porodice u Sarajevu. Objasnila je da je riječ o iritaciji koju građani osjećaju zbog izjava Zorana Milanovića. Na koncu je ispalo da je riječ o duševnom bolesniku i da se ovaj događaj ne može svrstati u bilo kakav napad izazvan nacionalnim netrpeljivostima. Naravno, dio hrvatskih medijskih jurišnika odmah su ovo uzeli kao primjer užasnog položaja u kojem žive Hrvati u glavnom gradu, bošnjačkog ekstremizma, unitarizma, neravnopravnosti itd. Reagirala je Naša stranka i osudila Karićku, pa je SDP izdao priopćenje u kojem se pravda.
U svemu tome je posve nezapaženo prošla vijest da je jedna pokrivena Bošnjakinja nedavno napadnuta u sarajevskom javnom prevozu, a potom je Zekija Krvavac-Ljevaković objavila da ju je neki muškarac pred SCC-om zaskočio i punih usta hračnuo u lice te zatim pobjegao. Niko se nije ni osvrnuo. Ni ona sama ne može shvatiti zašto bi to iko učinio, ali poprilično je sigurna da je pljuvački napad izazvan njenim hidžabom. Nas zanima pak ko je stvorio atmosferu u kojoj serijski pljuvači po Sarajevu misle da mogu napadati pokrivene Bošnjakinje? Ko je širio atmosferu da je hidžab anticivilizacijski čin, da je riječ o nečemu seoskom, nazadnom, retrogradnom pa čak i radikalnom?
Osim niza pojedinaca, navodnih intelektualaca i tzv. nezavisnih političkih analitičara iz ljevičarskog miljea, u prvom redu bi svoj pogled okrenuli prema Našoj stranci, koja je toliko žučljivo branila adventski trijem hrvatske porodice. Zatim bismo mogli reći da postoje strukture unutar SDP-a koje su toliko radikalno sekularne da prelaze granicu normalnog ljudskog ponašanja. No, u SDP-u sasvim legitimno participiraju političari koji su praktični muslimani za razliku od Naše stranke, koja gotovo homogeno ima agresivni stav prema svemu što je nacionalno i vjersko. Upravo su oni i njihovi ideolozi stvarali predispozicije da se na obilježja islamskih principa hračka. I ta ista Naša stranka misli da se treba pregovarati sa SDS-om, a da je SDA nešto najgore što se dogodilo Bosni i Hercegovini. I ta ista Naša stranka danas, uz SDP, otvoreno izražava sumnju u namjere međunarodne zajednice, a do jučer su od istih primali dotacije i političku podršku za demokratizaciju društva i politički prevrat.
A kada krene serijsko hračkanje, projektilima će biti zasute i muslimanske sestre iz Naroda i pravde. Šta će na to reći hadžije koje su popunile safove NiP-a i miluju se sa strukturama Naše stranke, koga će kriviti? U svakom slučaju, rijetki primjećuju da je hračak samo simptom ozbiljne bolesti koju sami potiču i u njoj dobrovoljno sudjeluju. Kada krene masovno pljuvanje, možda će djecu ispisivati iz mekteba i upisivati u Katolički školski centar. Jer, zaboga, to je u modi, na taj način se dokazuje da si multikulturalan u Sarajevu. Pljunuti muslimanku u lice dokaz je da si na pravoj civilizacijskoj strani. Obične su fukare i seljačine, obična primitivna rulja prepuna skotova i kompleksaša koja nosi muslimanska imena.
