Rasporedili smo se po sobama i u hodniku kuće pogođena granatama na više mjesta. Drugi nam je dan ovdje na Fazaneriji. Dva dana kiša pada bez prestanka. Onako pokisli i išibani posavskim vjetrom gledali smo gdje će se ko skupiti. Unutra, u kući, bilo je hladno gotovo, kao i napolju, ali nije bilo kiše i vjetra i to nam je bilo dovoljno. Suad, Miralem i ja sklupčali smo se pored stepenica koje su vodile na sprat.
Bilo je negdje oko pet sati poslije podne kada smo ovdje došli da se malo odmorimo. Oči su mi se same sklapale od umora. Naslonio sam se na zid i, čini mi se, u istom momentu zaspao. Ne znam koliko sam dugo spavao, kada sam kroz san čuo neku viku i galamu. Osman je bio u hodniku i vitlajući baterijskom lampom vikao: “Idemo, momci, ustajte odmah, hajde brzo se spremajte! Javili su nam da su četnici dolje kod jasenovih stabala probili liniju.” Pokušao sam ustati, ali nisam mogao. Noga koju sam stavio na stepenik bila je potpuno utrnuta, nisam je nikako osjećao. Šepajući sam se naslonio na Miralema i izašao napolje. Kiša je i dalje padala praćena udarima jakog vjetra. Polahko, jedan za drugim, krenuli smo prema liniji.
Dolje se čula jaka pucnjava praćena detonacijama eksplozija ručnih granata. Miralem nam iz kolone doviknu: “Idemo, polahko, pored kuća, a onda se spuštamo u njivu, dolje nas čekaju momci koji su otišli prije nas.”
Mitraljez je neprestano štektao. Znali smo mi dobro da je situacija veoma teška. Sada, po ovom mraku, niko ne zna gdje su se povukli naši momci ako je zauzet neki od naših rovova.
Polahko smo prošli pored zadnjih kuća i uputili se prema livadi. Sada smo kroz kišu jasno vidjeli odbljeske pušaka i znali odakle naši pucaju. Brzo smo se podijelili u dvije grupe i krenuli niz livadu. Zrna su zviždala prolijećući nam iznad glava. Naši su momci bili nasred njive, a četnici su nadirali s prednje i lijeve bočne strane. Dio naših otišao je desno, a mi na lijevu stranu.
Pogureni smo pretrčali ostatak livade i stigli do starih rovova. Sve je bilo puno vode i mulja. Kako sam skočio u poluzatrpanu tranšeju, odmah mi se voda ulila u čizme, ali na to se slabo obraćala pažnja.
Na ovoj lijevoj strani bilo nas je četiri ili pet. Jasno smo znali šta moramo učiniti, da moramo dovući nekoliko gredica i balvana od grudobrana i napraviti barikadu preko nezaštićene strane. I moramo biti brzi. Trenutno su pucali previsoko, ali u svakom su trenu mogli početi gađati niže; prema bljeskovima posvuda uokolo vidio sam da je protiv nas sigurno pedesetak ljudi.
Ljudi koje smo zatekli imali su dvojicu ranjenih. Jedan od njih bio je pogođen u nogu i neko od naših ga je previjao u mraku. U ovoj kompletnoj konfuznoj situaciji pokušali smo ostati pribrani. Počeli smo oslobađati oblice i kraće balvane, nositi ih na drugu stranu i slagati ispred sebe. Morali smo brzo napraviti bilo kakav zaklon, znali smo da najgore tek dolazi. Bio je to zaista težak i zahtjevan posao. Ranjeni momak sve je vrijeme u ćošku tranšeje ponavljao: “Ajjj, iskrvarit ću, ljudi, iskrvarit ću!” Miralem mu je uporno govorio da mu neće ništa biti i da ga je nemoguće sad iznositi.
Sjećam se da me je sve užasavalo: haos, tama, grozna buka, posrtanje u blatu, borba s balvanima koje smo brzo nabijali u raskvašenu zemlju ispred sebe. A sve to vrijeme bio sam opterećen puškom koju se nisam usudio odložiti strahujući da je ne izgubim u mraku. Čak sam doviknuo nekome dok smo posrtali slažući balvane između sebe: “Momci, pazite na puške i rapove, ako nekome ispadne u ovo blato i po ovom mraku teško da ćemo to pronaći.”
Odjedanput naiđe nekoliko visokih likova preskačući preko prednjeg grudobrana. Kad su se približili, vidjesmo da su to momci iz 108. brigade koji su otišli malo prije nas ovdje u ispomoć. Pucnjava desno od nas nije prestajala. Rekoše nam da momci drže taj dio, ali su toliko uklinjeni da niko ne zna koliko će još izdržati.
Uspjeli smo koliko-toliko utvrditi dio na kojem smo bili i spojiti se s drugim vodom lijevo. Ispred nas su odjeknule dvije povezane detonacije i sasuše rafali iz pušaka. Miralem upaljačem osvijetli svoj sat, bilo je 22 sata i 15 minuta. Nekoliko momaka vikalo je trčeći kroz tranšeju: “Evo ih, idu, pazite se!” Bili su to momci koji su držali taj uklinjeni rov ispred. Vodili su jednog ranjenika pogođenog u rame.
Četnici su sad otvorili vatru na nas. Bili su udaljeni dvadesetak metara. Ubrzo se pokazalo spasonosno naše postavljanje balvana na grudobran. Meci upućeni prema nama zabijali su se u balvane uz tupe udarce. Bila je to dobra zaštita, najbolja koju smo mogli dobiti u tako kratkom vremenu.
Četnici su donijeli mitraljez. Vidjeli smo ga kako šara rafalima po nama. Pokoji svijetleći metak pokazivao je da je postavljen tridesetak metara od nas. Rasprskavajući meci stizali su nam uz postojano, neugodno prštanje. Mi smo sad imali kakav-takav zaklon iza kojeg je nekolicina ljudi s ove strane položaja mogla ležati i pucati. Ja sam klečao iza njih.
Prozuji mina iz minobacača i prasnu negdje na ničijoj zemlji. To je bila još jedna opasnost, ali trebat će im nekoliko minuta da pronađu orijentir, po noći će im to biti dvostruko teže.
Sad, kad smo se pribrali mijenjajući okvire, pogledao sam oko sebe: buka, tmina, približavanje bljeskova, naši ljudi kako odvraćaju pucnjevima. Bilo je čak vremena da se malo razmišlja, šta i kuda ako se budemo morali i s ovog položaja povući. Iznenada se ću još jedan povik iz mraka, tamo lijevo od nas, da se četnici približavaju. U to nije bilo nikakve sumnje, bljeskovi pušaka bili su nam mnogo bliži.
Vidio sam jedan bljesak udaljen jedva dvadeset metara. Očito su se probijali kroz osmatrački uklinjeni rov. Na dvadeset metara nalazili su se na dometu s kojeg su lahko mogli gađati bombama. Nas je na dužini tranšeje, na nekih dvadeset metara, bilo osam ili devet. Miralem, koji je bio pored mene, podigao se na koljeno i zavitlao bombu. Zgurismo se čekajući prasak. Detonacija odjeknu ispred nas, a rafali zatutnjaše još jače. Onako, ležeći, izvadio je nešto i dao mi. U ruci sam osjetio ručnu protuoklopnu granatu, poznatiju kao hand granata.
Spustio sam pušku na grudobran i izvukao osigurač. Zavitlah je i bacih se na lice. Jednim od onih sretnih slučajeva kakvi se događaju otprilike jedanput na godinu uspio sam baciti bombu točno ondje odakle je bljeskala puška. Bjeličasta svjetlost obasjala je uz grmljavinu nebo iznad nas. Pokušao sam ustati kad sam u mraku vidio Miralemovu siluetu. Bacio je drugu granatu.
Ponovo je odjeknula snažna detonacija, koja nas je zaljuljala u tranšeji i opet se vidjela ona strašna bijela svjetlost iznad nas. Začula se paklena vika, zvuk eksplozije zamijenili su urlici i jauci. Miralem kaza dvojici momaka da bacaju bombe dok smo mi pucali prema četnicima ispred sebe. Jaukanje među njima nije prestajalo. Bačeno je još nekoliko bombi. Odjekivali su u noći rafali iz naših pušaka i vidjeli smo da smo ih ipak uspjeli nadjačati. Pucali su na nas pojedinačno, više nisu išli naprijed. Novi bljeskovi pušaka bili su mnogo dalje, stotinjak ili više metara od nas.
Tako smo ih odbacili, barem privremeno. Iznijeli smo polahko dvojicu naših ranjenih vojnika.
Kiša je prestajala. Miralem nam reče da nam dolazi pojačanje. Ljudi su se već penjali preko prednjeg grudobrana. Nekoliko ih se mučilo s teškom kutijom za municiju. Selameći se s nama, ulazili su u tranšeje.
Tu smo noć organizirali kompletnu liniju i vratili je u prijašnje stanje. U jutarnjim satima spojili smo se s lijevom i desnom stranom i ispravili cijelu liniju odbrane. U šaši ispred nas našli smo četiri mrtva agresorska vojnika koje njihovi nisu iznijeli. Fazanerija je po ko zna koji put odbranjena.