Na čelu Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, najbogatijeg i resursima najopremljenijeg u državi, nalazi se ministrica Naida Muminović Hota. Njen mandat, umjesto da bude svjetionik nade za reformu, postao je simbol svega onoga što je pogrešno u našem pristupu obrazovanju: opsesija formom, a potpuno zanemarivanje suštine.

Umjesto sistemskih, dubinskih promjena koje bi se bavile uzrocima problema – od politizacije zapošljavanja do zastarjelih nastavnih planova – ministrica se opredijelila za strategiju beskrajnih seminara, radionica i edukacija. To je savršen primjer proizvodnje pseudo-rada. Na papiru sve izgleda impresivno: stotine održanih seminara, hiljade izdanih certifikata. U stvarnosti, u učionicama, ništa se suštinski ne mijenja. Nastavnici, preopterećeni besmislenom birokratijom, provode sate na seminarima koji im ne daju nikakve konkretne alate za rješavanje stvarnih problema.

Ova "seminarska kultura" nije samo gubljenje vremena i resursa. Ona je opasna iluzija promjene. Osmišljena tako da stvara lažni osjećaj da se nešto radi, dok se sistem zapravo urušava iznutra. To je fasada iza koje se krije potpuna nestručnost i nedostatak vizije da se uhvati u koštac sa stvarnim problemima. Ove zime, mladi su na protestima zbog tragične tramvajske nesreće zatražili i ostavku ministrice Hota- Muminović. Pogađate, niko ih nije čuo. Dok ministrica predstavlja grafikone o broju održanih edukacija, u školskim dvorištima eskalira problem koji niko ne želi da prizna.

Partijska knjižica kao jedina diploma

Temelj svakog obrazovnog sistema je njegov kadar. U Bosni i Hercegovini, taj temelj je duboko korodirao. Zapošljavanje u prosvjeti odavno nije pitanje stručnosti, pedagogije ili strasti prema podučavanju. Postalo je pitanje političke podobnosti. "Stranački ključ" nije incident, već pravilo, kancerogeno tkivo koje se proširilo od ministarskih fotelja do učionica u ruralnim školama.

Kada nastavnika matematike zaposlite jer je lojalan stranci, a ne zato što zna objasniti Pitagorinu teoremu, vi niste uskratili znanje samo jednoj generaciji učenika. Vi ste poslali poruku cijelom sistemu: znanje nije važno, stručnost je teret, a jedina valuta koja vrijedi je partijska knjižica. Takav kadar, često nedovoljno kompetentan i potpuno nemotivisan, ne može stvoriti kritički misleće pojedince. Može stvoriti samo kopije sebe – ljude koji razumiju da se do uspjeha ne dolazi radom i znanjem, već isključivo vezom i pripadnošću. To je prva i najvažnija lekcija koju naša djeca nauče u školi, i ona je brutalno efikasna.

Zavjera šutnje: Vršnjačko nasilje kao ogledalo sistema

Posjetite bilo koju školu u Bosni i Hercegovini i pitajte direktora o međuvršnjačkom nasilju. Dobit ćete uvježban, robotski odgovor: "Mi smo odlični, toga kod nas gotovo i nema. Svaki incident rješavamo lijepim razgovorom i saradnjom s roditeljima."

Ova rečenica je najopasnija laž našeg obrazovnog sistema.

Iako na federalnom nivou, ne postoji jedinstvena statistika koja bi pokazala rast ili pad podataka istog iz godine u godinu. Što je poražavajuće. Međutim, prema istraživanju UNICEF-a, čak 55% djece u BiH je iskusilo neki oblik nasilja u školskom okruženju. Ova statistika je poražavajuća, ali ono što je još zabrinjavajuće jeste da čak 70% slučajeva vršnjačkog nasilja ostaje neprijavljeno. Razlozi za neprijavljivanje su različiti – od straha od odmazde, preko srama, pa sve do nepovjerenja u školski sistem i institucije koje bi trebale da se bave ovim problemom.

Stvarnost je kulminirajuća katastrofa. Škole postaju arene u kojima se ne testira znanje, već fizička i psihička izdržljivost. Nasilje nije više incident, već norma. Djeca su izložena brutalnostima koje sistem, vođen nestručnim i nezainteresovanim kadrom, uporno gura pod tepih. "Lijep razgovor" je šifra za nečinjenje, za prebacivanje odgovornosti, za čekanje da problem prođe sam od sebe – ili eskalira do tragičnih razmjera.

Još je svjež slučaj međuvršnjačkog nasilja i roditeljskih protesta, tokom aprila tekuće godine, u Sedmoj osnovnoj školi Ilidža. U obraćanju povodom ovog problema, na jednoj od lokalnih tv kuća, ministrica je eskivirala realan odgovor na pitanje kako će riješiti ovaj problem. Umjesto toga vratila je vodu na svoj mlin i najavila kako neće biti povećanja cijene boravka djece u javnim vrtićima u narednoj školskoj godini. Što se tiče Sedme osnovne škole, odlučila se za modni odabir elegantnih "razgovora sa roditeljima" i "poduzimanje konkretnih mjera".

Od tada – niko ni riječ.

Zašto se nasilje ignoriše? Zato što bi priznavanje njegovog obima značilo priznavanje potpunog kolapsa pedagoške i odgojne funkcije škole. To bi značilo da partijski uhljebljeni direktori i pedagozi nisu sposobni da rade svoj posao. Tako bi se razotkrilo da sistem koji proizvodi pseudo-znanje istovremeno stvara i moralni vakuum. U tom vakuumu, empatija, solidarnost i poštovanje postaju nepoznati koncepti. Džungla s početka teksta nije više metafora – ona se događa u našim školskim hodnicima.

Naš obrazovni sistem ne uči djecu kako da budu bolji ljudi. Ne uči ih da budu bolji ljekari koji liječe pacijente, a ne eksploatišu ih, bolji advokati koji se bore za pravdu, a ne za tarifu, bolji inženjeri koji grade društvo, a ne samo zgrade, koje će nam se kad – tad srušiti na glave.

Naprotiv, on ih od malih nogu trenira za svijet u kojem je svaka profesija oružje za eksploataciju. Uči ih da je uspjeh individualan, da je novac jedino mjerilo vrijednosti i da je borba za vlastiti interes jedina racionalna strategija. To je obrazovanje za kapitalizam u njegovoj najsirovijoj formi.

Promjena koja nam je potrebna nije još jedan seminar. Nije nova administrativna uredba. Potrebna nam je pobuna protiv sistema koji našu djecu pretvara u vukove. Potrebno nam je obrazovanje koje ne daje samo informacije, već gradi karakter.

A čini se kao da ministrica Hota tome nije dorasla.