U političkom imaginariju dijela hrvatskih predstavnika u Bosni i Hercegovini, predvođenih HDZ-om BiH, kao i drugim strankama iz desnog hrvatskog političkog korpusa ideja o "trećem entitetu" opstaje kao konstanta – politički cilj koji se periodično revitalizira u javnom diskursu. Posljednji takav poziv, upućen sa svečanosti u Mostaru, na "stvaranje tri različita entiteta" i insinuacije o "intenzivnim razgovorima o novom političkom aranžmanu", ponovo otvara pitanje koje uporno ostaje bez odgovora: na čemu se, osim na pukoj političkoj želji, zasniva ovaj zahtjev?

Analiza utemeljena na realpolitici, demografskim činjenicama i geopolitičkim okolnostima nudi jasan i nedvosmislen zaključak: treći entitet nije realna opcija. On je politička fantazma, lišena unutrašnjeg kapaciteta i vanjske podrške neophodne za njenu materijalizaciju.

Dejton kao prevod vojne moći, ne političkih želja

Da bismo razumjeli neodrživost Čovićevog prijedloga, ključno je shvatiti prirodu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dejton nije bio trijumf pravne filozofije ili moralnih principa, bio je brutalno iskren prevod odnosa vojnih snaga na terenu 1995. godine na jezik ustavnog prava. Entitetske linije iscrtane su tamo gdje su stale vojske. Vojna moć Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske transformisana je u političku strukturu. Asimetrija – dva entiteta, tri konstitutivna naroda – direktan je odraz te vojne realnosti.

Čović danas nudi radikalnu promjenu te paradigme. Njegov prijedlog ne teži da u ustav prevede postojeći odnos snaga, već da nametne novo uređenje utemeljeno isključivo na želji jedne strane. Time se zanemaruje fundamentalno pravilo realpolitike: ustavne promjene ovog kalibra zahtijevaju ili konsenzus svih relevantnih aktera, ili demonstraciju moći koja takve promjene može iznuditi. U Bosni i Hercegovini ne postoji ni jedno ni drugo.

Demografija kao sudbina: Matematika protiv mita

Ako je 1995. vojna sila in actu (u djelovanju) bila ključni faktor, danas je to demografska i vojna sila in potentia (u mogućnosti). A na tom polju, matematika je neumoljiva i ne ide u prilog zagovornicima trećeg entiteta.

Pogledajmo brojeve:

Prema popisu iz 1991: U Bosni i Hercegovini živjelo je 760.852 Hrvata. Što je 17,3% od ukupnog procenta stanovništva BiH

Dok je na popisu iz 2013: Taj broj je pao na 544.780, odnosno na 15,4% od ukupnog broja BiH stanovništva.

Aktuelne procjene (iz hrvatskih izvora): Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, Vesna Pusić, govorila je o cifri od 250.000, dok aktuelni ministar odbrane, Ivan Anušić, operiše sa brojkom od oko 350.000 Hrvata.

Dakle, realan broj Hrvata u BiH danas se kreće u rasponu koji je dvostruko, pa i trostruko manji od predratnog. Ovaj demografski kolaps, kombinovan sa znatno starijom starosnom strukturom stanovništva u odnosu na devedesete, direktno implicira drastično smanjen mobilizacijski i vojni potencijal.

Ako je HVO na vrhuncu svoje snage, oslanjajući se na znatno veću i mlađu populaciju, mogao mobilizirati između 20.000 i 25.000 vojnika, postavlja se logično pitanje: koliki je vojni potencijal koji stoji iza Čovićevog zahtjeva danas?

Odgovor je jasan: on je u najboljem slučaju simboličan i apsolutno nedovoljan da bi se vojno ili politički iznudila teritorijalna reorganizacija države. Bez demografske i potencijalne vojne težine koja bi stajala iza takvog zahtjeva, on ostaje prazna retorička ljuštura.

Realno, treći entitet potrebniji je Hrvatskoj nego bosanskim Hrvatima. Ponajviše zbog vodnih i energetskih resursa koje on nosi, a bez kojih je Dalmacija ekonomski neodrživa.

Geopolitički realizam: Zašto Washington kaže 'ne'

Unutrašnja nemoć da se projekat trećeg entiteta nametne dodatno je zacementirana vanjskim, geopolitičkim faktorima. Uprkos upornim lobističkim naporima u Washingtonu, narativ o trećem entitetu kao rješenju za BiH sudara se sa čvrstim zidom američkog pragmatizma.

Stav Sjedinjenih Američkih Država, bez obzira na administraciju, konzistentno se svodi na podršku rješenjima koja imaju saglasnost sva tri konstitutivna naroda. To u praksi znači podršku ustavnom statusu quo. Treći entitet otpada jer nema i neće dobiti podršku Bošnjaka. Jednako tako, unitarna "građanska" država otpada jer nema podršku Srba i Hrvata.

Ovaj pristup nije vođen idealizmom, već hladnom računicom. SAD, posebno u eri strateškog takmičenja sa Kinom i Rusijom, nemaju ni volje ni resursa da ih troše na nametanje rješenja u Bosni i Hercegovini koja bi narušila krhki mir. Za Washington, ustav je ono što funkcioniše i što odražava realan odnos snaga na terenu. Ustav koji nije utemeljen u demografskoj, ekonomskoj i potencijalnoj vojnoj moći lokalnih aktera nije ustav, već neodrživa fikcija osuđena na propast.

Zahtjev za trećim entitetom je, stoga, projekat koji je u koliziji sa svim ključnim parametrima moći. On nema demografsku osnovu, lišen je kredibilnog vojnog potencijala i nema podršku ključnog međunarodnog aktera. On je politička ambicija koja ignoriše činjenicu da su ustavi, naročito u postkonfliktnim društvima, odraz realne distribucije moći, a ne spisak želja.

Sve dok se demografske i geopolitičke jednačine ne promijene iz korijena, priča o trećem entitetu ostat će upravo to – neispunjena politička fantazma, zarobljena između demografske realnosti i geopolitičkog pragmatizma. Ona služi kao sredstvo za unutrašnju političku homogenizaciju, ali kao realan geopolitički projekat, osuđena je na neuspjeh.