Elmedin Dino Konaković svakim danom sve manje podsjeća na lidera normalne političke stranke, a sve više odaje utisak vođe nekog čudnog kulta ili sekte. Posebno je zanimljivo što za ovakvu metamorfozu nije toliko odgovoran Konakovićev groteskni mesijanski nastup, jer on ipak spada u uobičajeni prizemni balkanski populizam, koliko istinsko kultističko ponašanje njegovih stranačkih kadrovika i simpatizera.

Ima nešto duboko uznemiravajuće u ponašanju Konakovićevih pristalica koje pokazuju spremnost da u odbrani lika i djela svog predsjednika i vođe, ali i u odbrani političke misije njegove stranke, misle, govore i rade na način potpuno suprotan ne samo s ovdašnjom političkom kulturom i normalnim političkim djelovanjem već i s njihovim dosadašnjim javnim identitetom i imidžom.

Kako tumačiti ponašanje osoba koje se po društvenim mrežama godinama predstavljaju kao vjerski i moralni autoriteti, čiji statusi naprosto pršte od stalnog podsjećanja na lijep ahlak i edeb, a koji odjednom počinju otvoreno podržavati najbestijalnije uvrede i klevete spram drugog muslimana i njegove časti, samo zato što ovaj ima kritički stav o Konakoviću i njegovom političkom projektu? Kako razumjeti da osobe koje godinama nastupaju kao vjerski tradicionalisti odjednom ne samo da nemaju ništa protiv održavanja LGBT parada već ih čak i opravdavaju kao cijenu koja se mora platiti radi ostvarenja viših ciljeva – rušenja temeljne bošnjačke stranke? Kako shvatiti da oni koji i dalje tvrde da su bošnjački konzervativci istovremeno bulazne o “bošnjačkom nacionalizmu”, pritom koristeći svaki od ljevičarskih stereotipa i predrasuda, od negiranja bilo kakve ugroženosti Bošnjaka pa do podržavanja postizbornih militantnih ljevičarskih parola tipa “Smrt fašizmu i nacionalizmu” ili lajkanja mimova na kojima razdragano igra drug Tito? U kakvu vrstu kolektivne histerije računati ponašanje ljudi kojima su do jučer bila puna usta bošnjačkog i muslimanskog jedinstva, a koji su danas toliko politički radikalizirani da su spremni proklinjati političke neistomišljenike te prijetiti fizičkim obračunima? Da ne spominjemo korištenje etikete “SDA bot” kako bi se dehumanizirao svako onaj ko ne želi vidjeti Konakovića kao nekakvog političkog mesiju.

Teško je ustvrditi o čemu se ovdje zaista radi, je li riječ o politizaciji i radikalizaciji osoba koje su se okupljale ili se još okupljaju kroz određene organizacije koje imaju pohvalne ciljeve ili je prije riječ o paravanima za političko okupljanje i grupiranje već radikaliziranih pojedinaca? Otkud ta iznenadna pojava tolike negativne energije i političke ostrašćenost koja podsjeća na sektaštvo, zašto većina ovih, do jučer prijatnih ljudi zvuči kao da idu po (ne)pamet na jedno te isto mjesto, ima li tu elemenata nekih pojava sličnim onim u Turskoj kada su do jučer ugledni i poštovani građani odjednom postali pučisti, je li u pitanju neka vrsta gulenizma?

Kao i obično, na odgovore za većinu ovih pitanja treba sačekati. No ovakve pojave političkog mesijanstva, kultističkog djelovanja sljedbenika i spremnosti na proganjanje neistomišljenika odavno nisu viđene na ovdašnjoj političkoj sceni, vjerovatno još od vremena Informbiroa.